Jučer nam se
obratio poduzetnik koji vrsno obavlja svoj posao i zapošljava nekoliko
djelatnika, te svojim radom angažira nekoliko kooperanata. Svi oni žive i rade
u Hrvatskoj. U ovo krizno vrijeme njihov trud je posebno dojmljiv, jer na to
što im neko plati za njihov rad oni državi dadu ni manje ni više nego 52% i to
25 % u vidu Poreza na dodanu vrijednost, a preostalih 27 % u vidu poreza na
dobit i davanja kojima je opterećena plaća pojedinog djelatnika. Bilo kako bilo
od recimo 100.000,00 kuna za izvršeni posao koji mu je neki jadnik, kreditno se
zadužujući do grla, platio da mu uredi stan, državi ide 52.000,00 kuna, dok
onom tko je posao izvršio ostaje 48.000,00 kuna.
Na ovom
primjeru vidimo svu bijedu i neisplativost bilo kakvog rada u Hrvatskoj.
No nije samo
to ono što uništava moral onima koji i uz sve te stravične uvjete rade i hrane
svoje obitelji, ali i obitelji svih onih koji u Hrvatskoj ne rade a mogli bi,
ili se nesavjesno radeći s radom sprdaju, pri čemu mislimo na one koji su nas
svojom nesposobnošću i bonvivanstvom, te prethodno navednom sprdnjom, kroz proteklih
20-tak godina doveli u situaciju u kojoj sada jesmo. Oni imaju sasvim pogrešan
pristup rješavanja krize, što se slikovito može Prikazati ovako:
Uz to nemaju
ni muda uvesti masovne javne radove, kojih se ni Amerika u krizi nije libila,
očito zbog toga što bi u tim radovima upravo oni trebali najaktivnije
sudjelovati kao fizička radna snaga, jer su njihova učenost i zvanje takvi da
nikome ne trebaju niti se mogu tržiti, osim u politričarstvu, kojega se stoga
drže, kako politrašima i pristaje: „kao pijan plota“.
No vratimo se
na bit. Moral onima koji plaćaju poreze, osiguravaju radna mjesta i stvaraju
višak vrijednosti, uništavaju upravo oni koji im od kruha otkidaju navedenih 52
% na svaki naplaćeni iznos, tj. oni koji su takvu poreznu politiku kreirali i
koji ju provode, osiguravajući tako sebi „male“ plaće i na njih velike dodatke,
kako bi lakše mogli mahati u javnosti svojim malim iznosima na platnim listama,
prikrivajući činjenicu da uz istu primaju i obilati dodatak, koji ćesto ovisi i
o stupnju iskazanog poltronstva. Takvim izigravanjima javnosti mogu mirno isticati
i uspoređivati primanja u realnom i javnom sektoru, bez obzira na to što svaki
pametan zna da se uspoređuju kruške i jabuke. No zakon je zakon i u Hrvatskoj
je to u redu.
Uz sve
navedeno, poduzetnik s početka ove priče, dužan je plaćati predujmove na porez
po osnovi poslovanja iz prethodne godine. To znači da ako je prošle godine
dobro poslovao, a ove mu baš i ne ide najbolje, za državu to nema veze. On ima
po automatizmu plaćati predujam poreza kao da će i ove godine poslovati
uspješno, bez obzira na to što je kriza sve dublja i dublja. Zakon kaže da
takav poduzetnik može ukazati na činjenicu da mu lošije ide i zatražiti smanjenje
od porezne uprave razrezanog predujam poreza. Zakon kaže da ako je pretplatio
neku poreznu stavku, a po nekoj drugoj osnovi je dužan državi, može zatražiti prebijanje
takvih stavaka. Zakon je dakle na strani poduzetnika. On je deklarirano pošten
zakon i tako bi trebalo biti, ali ne lež đavle, baš kao što je u doba šerifa od
Nonthigama ili doba Franje Tahija postojala samovolja pojedinca ili pojedinaca,
tako u naše vrijeme postoji samovolja sustava, koja se ogleda u prikrivenim
ucjenama, koje su ponekad toliko perfidne da bi se poduzetnik mogao, u očaju,
vrlo lako pretvoriti u Matiju Gupca ili Robina Hooda.
Zašto je tome
tako pojasnit ćemo u par crta. Premda su zakoni na strani poštenja, u
stvarnosti je pak situacija sasvim drugačija.
Ako se koji
poduzetnik drzne predati, zakonom opravdan zahtjev da mu se zbog krize i
lošijeg poslovanja, koje rezultira slabijim prometom, umanji razrezani pretporez na porezni iznos
sukladan stvarnim poslovnim rezultatima, za par dana na vrata mu kucaju poreznici
(čitaj šerif od Nonthigama, u prijevodu Franjo Tahi) s nalogom za kontrolu
poslovanja. Ta kontrola svodi se na to da se gubi nepotrebno vrijeme i da se o
njoj priča drugim privrednim subjektima, kako bi se proširio nemir i strah kod
onih koji traže smanjenje porezne presije. Jednako tako i u slučaju zahtijeva
za prijebojem preplaćenog poreza s jedne
porezne stavke na drugu stižu Šerifi i Tahi i istim usporenim tempom oduzimaju
vrijeme i živce onom tko je zahtjev podnio. Učestala praksa poreznika da
postupaju isključivo na opisan način, dovela je do toga da je poduzetnik uvijek
u beskamatnoj pretplati prema državi, a država zbog svoje rastrošnosti i
bahatosti u dugu prema svima i to s kamatama, koji svakim danom svi mi sve jače
i jače osjećamo.
TRAŽILI SU PRIJEBOJ?
Na kraju
priče evo i usporedbe. Franjo Tahi od seljaka je ubirao porez od 20 % uroda
(čitaj zarade), a crkva 10 %. Dakle da danas nama vlada Franjo Tahi i da danas
plaćamo crkvi 10 % svoje zarade, ukupno bi porezno bili opterećeni s 30 % i
našem poduzetniku sa početka ove storije od 100.000,00 kuna ostalo bi 70.000,00
kuna, a ne kako mu danas stvarno ostaje 48.000,00 kuna. Zbog toga držimo da
nije daleko trenutak da je pojavi jedan novi Matija Gubec, ali ne takav koji će
dizati bunu protiv Franje Tahija, nego takav koji će vjerojatno na
spiritističkim seansama, prilikom padanja u trans od učestlog opetovanja gladi,
zazivati ime Franje Tahija kao izbavitelja iz ove Hrvatske današnjice, kajući
se iskreno i svesrdno što je njegov spaljeni imenjak ustao protiv nekoga tko je
iz današnje porezne perspektive bio med i mlijeko, spram onih koji nam u Hrvatskoj
danas kroje sudbinu.
Nisam siguran
da li bi se, da je stvaran lik, i Robin Hood trebao ispričati za sve gadarije
koje je učinio jadnom šerifu od Nonthigama, ali mi se čini da u današnjim
uvjetima, treba vjerovati kako bi jedan moderni Robin Hood dobro došao da otima
bogatima duhom, pa otete vrijednosti kapom i šakom, milom ili silom, udijeli
onima koji svoj duh nisu tijekom života ničim obogatili, dapače i ono malo što
im se pokušalo dati, zdušno su odbili, svesrdno se trudeći ne raditi ništa za
opću dobrobit. Korijen takvog stanja je u moralnoj pustoši ne pojedinaca, već uvijek
istih politričara koji se vrte po onoj „tko bi dolje sad je gore“ svake četiri
godine i taj im cirkus oduzima svu pažnju ovog svijeta, te za drugo ne mare.
O tome na
koji način se razmišlja o privlačenju stranih investicija kako bi se izvuklji
iz krize bolje od tisuću rijeći govori ova sličica:
Stoga u zalog
sjećanja na manje porezne presije svim junacima poduzetništva u Hvatskoj i svima
onima čiji je neto dohodak prepolovljen zbog izdvajanja za prireze i poreze
iz stvarno zarađene bruto plaće ovim putom poklanjamo grb Franje Tahija.
Nema komentara:
Objavi komentar