SAFATALO BANDITIĆA

Ljudi moji evo slušan iz televizora viču na sve strane da su afere stalno pratile Banditića, da je GUP minja kako je tija, da se u poslovima s otpadom vrte milijarde. Uitilo se njih puno. Cila svita, Banditić i njih još osamnaest. Njih se istražuje za sedan milijunčića, a svake se godine tu u Agramu vrteljalo od 7 do 13 miljardi kuna. Banditić je okarakteriziran kao šerifić, i onaj koji je koruptivan.

Sada se ima puno toga za istražiti i pravna džava treba okrenuti svaki kamen i utvrditi istinu. Meni doduše neke stvari tu nisu jasne. Evo na primjer ja znan da se prostorni planovi ne mogu mijenjati nego samo temeljem onoga što stručnjaci predlože, pa oni na vlasti to izglasaju. Tu vrijede pravila parlamentarne većine ili općenito vladavine većine, o čemu imate poprilično toga pročitati na prethodnim postovima. Osim mijenjana GUP-a, Banditića i svitu, se tereti da su trgovali utjecajem. Nažalst nije rečeno kako se trguje utjecajem, da li npr. ja koji imam mali utjecaj odem k Banditiću koji ima veliki utjecaj i ponudim mu lovu da mi prepusti dio svog utjecaja. Ako se misli na takvu trgovinu, tada bi značilo da sam ja imbecil, jer sam dopustio pametnijem da me zajebe, tj. dao sam lovu, a ostao sam bez tako željenog utjecaja, koji mi je prepustio, jer se s tom trgovinom nisu složili biraći. No ako se radi o tome da je on utjecajan, pa mi može u vlasti Agrama osigurati provedbu nečeg što bi mi odgovaralo, to se ne zove trgovina utjecajem, već lobiranje.       

Pitanje je da li do konca istraživačke djelatnosti naših tijela, koja rade svoj posao, ali nikako da pribave tempomat, Agram treba biti bez upravljačke strukture ili pak treba sve te ljude koji su safatani ispitati na okolnosti zbog kojih ih se tereti, pa ih onda lijepo pustiti da rade i zarađuju na dobrobit građana. Pogotovo zato što su financijski rezultati Banditićeve vlasti u Agramu najbolji u čitavoj Hrvatskoj. Dakle ako su najuspješniji, treba nastojati da nastave raditi, a ako se iz zaplijenjenih dokaza i datih iskaza i raznih svjedočenja utvrdi da su krivi, lijepo im zabraniti izlazak iz Agrama, te im prirediti suđenje, pa kom obojci a kom opanci ili kako bi Banditić rekao „Pare ne tražim niti bih Vam ih dao“ .

Ovako ispada da je stiglo susvita, (čitaj love nema, a štamparija u tuđini) pa treba po kratkom postupku naći nekoga da ga se razapne, kako bi se do love ipak moglo nekako doći. Evo Banditićev financijer kaže da se nedavno od Agrama i Banditića pokušalo bespravno uzet, dakle oteti 340 milijuna kuna, no nije se uspjelo, jer su pravosudna tijela radila svoj posao i utvrdila da lova treba ostati Agramu, te da na nju država, mada jača, nema pravo. Tu se naša bidna državica zgrozila pravosudnih tijela koja rade svoj posao. Osim toga lipo bi bilo imat na raspolaganju i 7 milijardi kuna,koliki je godišnji proračun Agrama. Možda baš zbog toga Banditića i ostale nisu došli uititi oni šta uskaču, već neki drugi koji isto uskaču ali se zovu „P.N.U.S.K.O.K.“, što moža znaći „pazi nenadano uskačemo“, dok oni drugi valjda uskaču uz najavu. Bilo kako bilo ako su kralj i svita safatani, tko je onda ostao slobodan, nisu valjda dvorske lude, jer kad bi tako bilo hitno bi trebalo s nebesa i onega svita pozvati Miroslava Krležu, da osobno s nažalost poljuljanim autoritetom, odrecitira one univerzalne. „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu.“

Historia est magistra vitae!, ili Povijest je učiteljica života!, dakle jedno od pravih pitanja je što pokreće zbivanja, a odgovor je novac i moć. U ovom slučaju moći su podijeljene i nema velikih bura, no novac nije podijeljen i tu su nevere. Grade se fontane, uređuju trgovi, a narod grca u neimaštini. To tako ne može nema fontana dok narod gladuje. Dok se odričemo auto-putova, dok treba sanirati željeznice, a sve to se ne tiče Agrama ni Banditića, već najvišeg vrha Hrvatske pameti: Vlade. E moj Vlado jesi li tija biti najpametniji od svih pa zasisti, isti i piti mukti, činiti monade da te drugi vozaju, umisto da lipo sidneš u ladu oli u škodu i ideš materi oli ženi na ručak, umisto šta u svom restoranu uz Markovu crkvu ideš ono šta vridi sto kuna, a plaćaš samo dvadesetak, a ostalo plati raja.

Zašto ne prominiš zakon pa lipo legalno uzmi lovu Agramu. Možda bi ti bilo dosta za koji misec. Ne bi valjda sarčija sve isti dan. Lipo ti budi sada najpametniji, pa umisto šta moramo slušati kako je uitilo kralja Agrama, s najboljim financijskim pokazateljima u zemlji, daj da slušamo kako si ti financijski najuspješniji i kako si diga ovu zemlju, učinija da ti narod kliče, jer živi ka bubreg u loju, jer ima za poist, popit, za stare dane, pa se po ulicama veseli ka na Kubi, svira, piva i liči se jednako kako se liči i Castro, a ne ka kod nas, kako kojega zaboli, od onih šta kusaju u pomenutom restoranu, odma se ode ličiti u inozemstvo, a narodu kako bude, ma šta kako bude, ajme, jer i ono malo dotura šta imamo biže ka miši kada brod tone.

Dragi Vlado, eto nisan ti na kraju tija bit neugodan, ali ne mogu a da ti ne rečen. Kada brod tone ti ka kapetan tribaš ostati na njemu zadnji i s njim potonit, otić zauvik, da oni koji su se nekom čudom spasili za te više nikada ne čuju.   

Na kraju kada sve skupa zbrojim i oduzmem čini mi se da će Milan najebati po zapovjednoj odgovornosti, ako ga na kraju časni sud ne oslobodi svih optužbi, pa ga pusti da slobodno pluta od nemila do nedraga ovon bidnon i napaćenon zemljom.   

Evo i malo njegovih izjava:

Kopam kante, nađem blago.!

Poručio bih svojim kritičarima i u SDP-u i izvan njega da kada govore o mojim manama, imaju u vidu da ja nisam savršen čovjek. Da sam savršen, bio bih negdje drugdje, a ne na zemlji. Međutim, i tako nesavršen i svjestan svoje nesavršenosti, za razliku od nekih drugih, još sam uvijek najbolji.

Ja znam da sam ja kriv i kad golub crkne na Jelačić placu.

Kako ću misliti o nečemu što ne znam. Kako? Šta od mene očekujete da sam Batman?

Ja ne znam ljudi, ja ne znam šta da radim. Da odem iz Zagreba? Dajte, sugerirajte mi! Spasite me! Iz Hrvatske? Pa ja nemam drugog izbora, šta ću? Pa ja radim devet i po godina ko Jezuš Kristuš isto. Non stop isto. I sad gdje god dođem – to je kampanja. Pa je kampanja – radna kampanja!

Lupež, pa makar to bio i Milan Bandić, ne smije doći na Pantovčak.

Ja želim svima uspjeha, a sebi malo više. 

KAKO JE POČELA MONETIZACIJA U NAŠE MALO MISTO

O monetizaciji sve već znate, osim tko nas je svojom veleumnošću počastio takvim rječnikom da bi izrekao želju da nešto jednostavno iznajmi, tj na duže vrijeme prepustiti drugom, u ovom slučaju sve benefite od auto-puta na 30-40 godina. A mi Vas pitamo zašto auto-put. a ne željeznice u koje ćemo, ako se ne monetiziraju, morati baciti milijune eura otrgnutih od usta ovog bidnog naroda.

Majka i otac jednog našeg poznanika, bili su očajni prije 30-tak godina, samo zato što im nitko tada nije znao objasniti da njihov vrli sin ništa iz kuće ne krade i bud zašto prodaje, već samo monetizira. Doduše on je tada monetizaciju obavljao džentlmenski, na beskonačan rok, ne mučeći one koji su mu lovu davali, rokovima u kojima će mu monetizirano ponovo vratiti, znajući da kod takvog pristupa ne bi od monetizacije bilo ništa. Tako je on ispočetka monetizirao čačin kaput, pa materinog tića zajedno sa kebon, pa potom, kad mu je čača, možda i zbog loše informiranosti o tome što se zbiva, od tuge umra, monetizira je i pola stvari iz konobe: bačve, kar, bocune, a iz kuće bračnu koćetu, jer da šta će zauzimati dragocjeni prostor, sad kada čače više nema. Još se falija kako je na vrime monetizira materina tića, jer da ko bi ga ranija sad kada je čača umra. Kada mu se bidna mater usprotivila puka joj je jednu za uši, od čega je zauvik uvatila mot nekontroliranog klimanja glavon. Taj naš poznanik se okolo falija kako je materi raskrčija kuću i da joj je sada lipše nego ikad. Mi okolo puno smo se sažalili nad njom, pa smo kriomice, dok je on prihodom od monetizacije arčija i bančija, odlazili k njoj i kako je ko moga, pomagali da šta ljudskije priživi stare dane. Kada više nije ima ništa za monetizirati, pozdravija se s majkom,  jadnom i bolesnom staricom, pa otiša najpije u Split, a onda u Zagreb, tražeći nove prilike za monetizaciju. Mati mu je poživila još 10-tak godina. Nikada više nije ju doša obać, a kako nije imala telefon, znali smo da s njim uopće nema kontakt. Prije nego se ugasila, valjda sluteći kraj, svakog prolaznika je zaustavljala i pitala je li šta ćuja o njezinom sinu, ali niko o njemu, otkako je otiša, nije zna ništa. Onog dana kada je umrla, on je doša i učinija dvi stvari: pokopa je mater i monetizira roditeljsku kuću. Od tada ga, niko nikada nije vidija, a niti se on ikada ikom od nas javija.

Do javnog pominjanja i hvalospjevnog objašnjavanja monetizacije našeg auto-puta nismo znali da je on bio pionir monetizacije u Hrvatskoj, mislili smo da je sramotni sin svojih roditelja, koji ih je, kada im je bilo najpotrebnije, pokra i ostavije da skončaju u jadu i bijedi.

Možda smo načinili veliku grešku što nismo ovu priču ispričali prvi dan kada se počelo spominjati monetizaciju auto-puta, jer bi svit tada vidija da u tome nema ništa lipo ni poželjno, naprotiv, da se tu radi o nečijem naopakom uvjerenju da se monetizacijom narodu pomaže, a ne da ga se još više gura u ambis.

Sve san o monetizaciji auto-puta ćuja i znan da su došla druga vrimena i da će nam ga vratiti nakon 30-40 godina, ali znan i to da naš poznanik nije ni računa da, nakon par godina, preuzme ono šta je monetizira, jer je od toga ostalo malo i ništa, a i da je sačuvano šta će mu.

Slično je i sa auto-putom. Nakon 30-40 godina, šta će nam. Doći će nova vremena drugačiji svit. Zamislite samo da smo nakon drugog svjetskog rata monetizirali željeznice i da nam ih danas netko vraća. Šta bi mi s njima znajući da nas u slučaju njihova povrata ćeka uzimanje skupih kredita kako bismo ih sanirali, tj. novac bacili u bezdan. Naše željeznice su danas, čak i uz našu nesbičnu brigu, u stanju post monetizacije, tj. u raspadanju kako vlakova, tako i vagona, pruge, pratečih zgrada i šta ja znam čega sve ne, pa se očekuje da će nam za najblaži oblik njihove sanacije trebati na desetke milijuna eura, a takve će nam biti potrebe i za sanaciju auto puta za 30-40 godina ako ga monetiziramo.

Ako su naši politričari tako pametni da se razumiju u sve, pa tako i u monetizaciju, neka lipo, umjesto da otimaju lovu narodu, lipo odma monetiziraju hrvatske željeznice, pa od šoldi šta za njihovu monetizaciju dobiju, neka vrate dugove koji su im sjeli za vrat i zbog kojih žele monetizirati auto-put.

 "Monetizirati li ne monetizirati" pitanje je sad?

NEKE UDRUGE BI ZA IZLAZAK IZ KRIZE I ULAZAK U BLAGO S_ANJE REFERENDUMOM IZNAJMILE VLADU I SABOR

Šuška se da neke udruge pripremaju inicijativu da se temeljem referenduma iznajmi Vlada najboljem ponuditelju, i ne samo to već i kompletna postava Sabora, a sve to temeljem transparentno raspisanih natječaja. Očekuje se ogroman interes inih stranih tijela i država, jer je ponuđeno toliko atraktivno i iznimno da je upitno može li se još igdje na svijetu pronaći. Čak i po kuloarima Europske unije zvocaju da se velike fondacije koje se bave posebno interesantnim oblicima postojanja na svijetu interesiraju za pomenuti natječaj. Američki biznismeni okupljeni oko Ginisove knjige rekorda, razmišljaju da u Americi izgrade replike zgrada Vlade i Sabora, te da ih proglase muzejima sa živim eksponatima, onim koje će dobiti pobjedom na pomenutim natječajima,  umjesto već poznatih postojećih muzeja voštanih figura svakog i svakih. Govori se da su im za takav poslovni plan dali podršku Međunarodni Monetarni Fond i Svjetska Banka, očito računajući da će tako lakše situaciju imati pod kontrolom, budući da su im se i Vlada i Sabor do sada stalno opirali i uvijek nalazili izgovor da se izmigolje iz čvrstog ugovornog stiska rečenih.

Žalosno je samo to, da nitko u Hrvatskoj nije mogao sagledati poslovni potencijal Vlade i Sabora. Kao uvijek na kvalitetu kojom raspolažemo morat će nam po tko zna koji put ukazati stranci. Njihove kalkulacije po svim pokazateljima ukazuju na višemilijunsku godišnju zaradu od posjetitelja Vlade i Sabora, koji će dolaziti po svoj prilici uživati u njima u Washingtonu, a neki kažu čak i u New Yorku. Očekuje se da će posebno atraktivno biti prilikom aktualnih satova, kada se nadaju eskalaciji euforije posjetitelja. Amerikanci će sve što se u Saboru i Vladi dešava simultano prevoditi turistima. Ovom planu protive se američke tv kuće, sve redom, jer u tom slučaju očekuju znatan pad gledanosti svojih emisija, koje nisu ni po čemu dorasle onom što su kadri proizvesti Sabor i Vlada. Razmišlja se i o tome da se TV kuće udruže i da one sudjelujući u natječajima, ne birajući sredstva i nudeći za Vladu i Sabor bezobrazno visok novac, drugim riječima dajući nemoralnu ponudu, uspiju pobijediti na natječajima, a potom i Vladu i Sabor na duže bunkeriraju, sve dok ne budu spremni parirati im na adekvatan način. No ovaj plan ima manu, jer će bunkeriranjem i Vladi i Saboru, kao nekakvim zabranjenim mučenicima porasti vrijednost, posebno ako se ne uspije naći njima pogodna zamjena. No gledajući zbivanja u tom Saboru i Vladi, proteklih godina, nema šanse da se istim nađe zamjena. Oni su toliki raritet i tolika svjetska ekskluziva, da je već sada očito da neće doći do bunkeriranja, jer bi za čitav svijet to bila nenadoknadiva šteta. Obavljena su istraživanja da se otkrije kako nastaju takvi umovi i gdje se još mogu pronaći. Obišla se čitava planeta uzduž i poprijeko, te se utvrdilo da takvog nečeg na svijetu nigdje nema. Zato je njihova vrijednost ogromna.

Dragi sudržavljani, zbog navedenoga, kada izađete na referendum, dobro promislite da li takvu vrijednost treba ponuditi, pa makar i u vidu najma, drugima, ili je treba zauvijek zadržati kod nas. Uostalom kao da i mi ne bismo mogli zarađivati na isti način, te kao da smo mi manje sposobni privući turiste i organizirati im simultano prevođenje, te im naplatiti svu tu nevjerojatnost po cijeni od koje će nam biti bolje nego li onima u Kuvajtu od nafte.    

Izgleda da je najviše tijelo pravde kod nas iznašlo način da se referendumom ne postigne ništa. Odlučilo je Vladu i Sabor, obzirom na bisere koji iz njih izlaze proglasiti našom nematerijalnom baštinom. Izgleda da od naših nema jačih ni pametnijih, samo još nedostaju djela i valjani rezultati.     

U nedostatku grafičkih materijala koji bi prezentirali svu posebnost i unikatnost naših politričara, a time i Sabora i Vlade, u nastavku Vam donsimo neke od njihovih tržišno neprocjenjivo vrijednih izjava. Upravo na takve izjave računali su oni koji su ih planirali iznajmiti:

-  Pipl mast trast as!

-  Krmača mi oprasila troje, jedno meni, a Liniću dvoje.

- Evo, neki dan Mata bio na Jošavi i ulovio šarana. Vratio se kući, kaže Kati – evo, ispeci ga, naloži vatru i ispeci ga. Kaže Kata Mati – nemamo drva, nemamo novaca, nismo kupili drva. Pa kaže Mata – dobro, onda uključi plin pa ispeci šarana. Kaže – nemamo ni plina, isključili nam. Pa kaže – ništa onda, uključi električni štednjak pa ga ispeci. Pa kaže – nemamo ni struje. I Mata bijesan uzme šarana i vrati ga nazad u Jošavu. Kad eno iz Jošave iskače šaran i viče: ‘Živio Linić, živio Linić!’

- S obzirom na to da nikad prije nisam bio u vojsci, boravak u zatvoru mogu shvatiti kao neku vrstu vojnog roka.

- U četverogodišnjem gradonačelničkom mandatu ja sam napravio dva sina, a to nikomu prije mene nije pošlo za rukom.

- Pljenidba mojih slika napad je na umjetnost kao takvu.

- Je l’ ti znaš da je zimi hladnije nego liti.

- Čak i da ne radimo ništa, nešto će se dogoditi.

- To je život, čovjek pada i podiže se. Ne osjećam nikakve posljedice.

- Ja se molim i prekrižim čak i kada sam najpijaniji.

- Pojest ćemo smeće kao što smo pojeli i snijeg.

- Vele da sam debil. Očito jesam.

- Hrvatska je za Hrvate. Svi ostali su gosti.

- Kako sam se odlučio za politiku? Nisam se odlučio. To je bila odluka stranke.

- Zar svoje vrijeme trebamo trošiti na one koji često i silom žele da ih ministar primi?

- Talijanima je od Jadranskog mora cilj napraviti talijansko jezero.

- Od Pekinga do Havane crvena je samo Rijeka.

- Bitno je samo da imate mozak. Mnogima koji napadaju ovu vladu to nedostaje.

- Bez obzira što sam nesavršen, još uvijek sam najbolji.

- Kad bismo išli brzinom koju traže rejting agencije, bili bismo u opasnosti da završimo kao oni koji idu prebrzo, a nemaju dobre gume.

- Najviše se bojim suludih priopćenja sa svojim potpisom.

- Znate onu staru hrvatsku poslovicu: ko se zadnji smije posljednji se smije.

- Ja, kao prvo, ne bih poistovjetio ustaše s ustaštvom.

- Hrvatska se, kako ja kažem, mora razvijati usredišnjeno višesredišnje.

- Mi smo bili Europa i prije Europe.

- Kad smo mi imali demokraciju Amerika nije ni znala što je to.

- Mene zanima samo jedno, a to su dvije stvari: mir, rad i demokracija.

- Plašim se otvoriti paštetu da iz nje ne iskoči Jadranka Kosor.

- Ja poznajem svih 800.000 ljudi u Zagrebu.

Itd, itd, vidite i sami da tome nema kraja.

NAJNOVIJE OTKRIĆE! SENZACIJA! U HRVATSKOJ IMA OKO 340.000 TAJKUNA!

Podatak koliko u Hrvatskoj ima tajkuna vješto je skrivan od očiju javnosti. Država nikada nije eksplicitno htjela iznijeti taj podatak. Kalkuliralo se sa brojkama od 100 do 1.000. Smatralo se da ih nema više od toga. Međutim kako su sa svih starna počeli dolaziti turisti, naročito u Dalmaciju,. Tako se malo po malo saznalo da broj tajkuna u Hrvatskoj znatno premašuje brojke s kojima se do tada kalkuliralo. Posebno je za nevjerovati kako se ti ljudi uspješno nose sa tim da su tajkuni. Oni naprosto kada ih vidite na ulici ničim to ne odaju. Možda samo time da na poslu, na koji svakog radnog dana, osim kada su na bolovanju ili godišnjem odmoru, uredno odlaze, ne rade baš previše, jer im u biti nije potrebno. Čak ni automobili u kojima se voze ne odaju njihov status, posebno ne ako se ne računaju vožnje u luksuznim limuzinama, koje ih razvoze za radnog vremena o trošku poreznih obveznika.

Da kojega od njih upitate kako je biti tajkun, požalio bi se da mu nije lako, da ima ogromnu društvenu odgovornost, te da se na poslu ubija radeći povremeno i do kasno u noć, naročito kada mu u posjet dolaze kolege tajkuni iz inozemstva.

To da ih je u Hrvatskoj oko 340.000 otkrili su nam kineski turisti sasvim slučajno. Razgovarali smo o bogatstvu njihove i naše zemlje, o ljudima koji su posvećeni prosperitetu tih zemalja. Jedna smišna malešna kineskinja nas je pitala koliko ima u nas tajkuna, a mi počeli nabrajati prvo na prste, a onda iz glave i nabrojali ih oko pedesetak, a ona sva u čudu. Ne može virovati. Misli da je nismo dobro razumili. Ma šta bi ona tila da ih je 10 iljada. Ko bi s njima izaša na kraj, okle nama toliki tajkuni govorimo mi. Onda smo se sitili okreniti pilu naopako, pa mi nju upitamo koliko u njih ima tajkuna. Ona ka iz topa nekoliko miljuna. Ma to je nemoguće pa toliko ih nema ni Amerika govorimo joj. A ona da ima i gotovo.

Rastali smo se jadniji od ičega. Oni tamo imaju tolike tajkune, a mi ode šačicu.

Sutradan opet sretnemo onu kuneskinju, pa je zaustavima i upitamo tko su najveći tajkuni u Kini, a ona će Hu Jintao, pa svi oni iz kongresa, pa državni notari,.... Čekaj čekaj stani, govorimo joj, ma daj molim te u vas su i državni notari tajkuni. E nego, tako je to kod nas, naši državni službenici su časni ljudi i mi ih častimo titulom taikun 大君.

Ostali smo malo zatečeni, a onda smo se zbrojili i skužili da u Hrvatskoj imamo časnih državnih službenika oko 340.000,00, te da smo za malenu zemlju u odnosu na Kinu uspješno osvjetlali obraz, jer ipak po broju tajkuna nismo zemlja u razvoju, već velesila svjetskih razmjera.

ZAŠTO SU DANAS U HRVATSKOJ AKTUALNI ŠERIF OD NONTHINGAMA I FRANJO TAHI? KAKO BI SE PONAŠALI ROBIN HOOD I MATIJA GUBEC DA SU ŽIVI?

Jučer nam se obratio poduzetnik koji vrsno obavlja svoj posao i zapošljava nekoliko djelatnika, te svojim radom angažira nekoliko kooperanata. Svi oni žive i rade u Hrvatskoj. U ovo krizno vrijeme njihov trud je posebno dojmljiv, jer na to što im neko plati za njihov rad oni državi dadu ni manje ni više nego 52% i to 25 % u vidu Poreza na dodanu vrijednost, a preostalih 27 % u vidu poreza na dobit i davanja kojima je opterećena plaća pojedinog djelatnika. Bilo kako bilo od recimo 100.000,00 kuna za izvršeni posao koji mu je neki jadnik, kreditno se zadužujući do grla, platio da mu uredi stan, državi ide 52.000,00 kuna, dok onom tko je posao izvršio ostaje 48.000,00 kuna.

Na ovom primjeru vidimo svu bijedu i neisplativost bilo kakvog rada u Hrvatskoj.

No nije samo to ono što uništava moral onima koji i uz sve te stravične uvjete rade i hrane svoje obitelji, ali i obitelji svih onih koji u Hrvatskoj ne rade a mogli bi, ili se nesavjesno radeći s radom sprdaju, pri čemu mislimo na one koji su nas svojom nesposobnošću i bonvivanstvom, te prethodno navednom sprdnjom, kroz proteklih 20-tak godina doveli u situaciju u kojoj sada jesmo. Oni imaju sasvim pogrešan pristup rješavanja krize, što se slikovito može Prikazati ovako:

Uz to nemaju ni muda uvesti masovne javne radove, kojih se ni Amerika u krizi nije libila, očito zbog toga što bi u tim radovima upravo oni trebali najaktivnije sudjelovati kao fizička radna snaga, jer su njihova učenost i zvanje takvi da nikome ne trebaju niti se mogu tržiti, osim u politričarstvu, kojega se stoga drže, kako politrašima i pristaje: „kao pijan plota“.

No vratimo se na bit. Moral onima koji plaćaju poreze, osiguravaju radna mjesta i stvaraju višak vrijednosti, uništavaju upravo oni koji im od kruha otkidaju navedenih 52 % na svaki naplaćeni iznos, tj. oni koji su takvu poreznu politiku kreirali i koji ju provode, osiguravajući tako sebi „male“ plaće i na njih velike dodatke, kako bi lakše mogli mahati u javnosti svojim malim iznosima na platnim listama, prikrivajući činjenicu da uz istu primaju i obilati dodatak, koji ćesto ovisi i o stupnju iskazanog poltronstva. Takvim izigravanjima javnosti mogu mirno isticati i uspoređivati primanja u realnom i javnom sektoru, bez obzira na to što svaki pametan zna da se uspoređuju kruške i jabuke. No zakon je zakon i u Hrvatskoj je to u redu.

Uz sve navedeno, poduzetnik s početka ove priče, dužan je plaćati predujmove na porez po osnovi poslovanja iz prethodne godine. To znači da ako je prošle godine dobro poslovao, a ove mu baš i ne ide najbolje, za državu to nema veze. On ima po automatizmu plaćati predujam poreza kao da će i ove godine poslovati uspješno, bez obzira na to što je kriza sve dublja i dublja. Zakon kaže da takav poduzetnik može ukazati na činjenicu da mu lošije ide i zatražiti smanjenje od porezne uprave razrezanog predujam poreza. Zakon kaže da ako je pretplatio neku poreznu stavku, a po nekoj drugoj osnovi je dužan državi, može zatražiti prebijanje takvih stavaka. Zakon je dakle na strani poduzetnika. On je deklarirano pošten zakon i tako bi trebalo biti, ali ne lež đavle, baš kao što je u doba šerifa od Nonthigama ili doba Franje Tahija postojala samovolja pojedinca ili pojedinaca, tako u naše vrijeme postoji samovolja sustava, koja se ogleda u prikrivenim ucjenama, koje su ponekad toliko perfidne da bi se poduzetnik mogao, u očaju, vrlo lako pretvoriti u Matiju Gupca ili Robina Hooda.

 

  

Zašto je tome tako pojasnit ćemo u par crta. Premda su zakoni na strani poštenja, u stvarnosti je pak situacija sasvim drugačija. 

Ako se koji poduzetnik drzne predati, zakonom opravdan zahtjev da mu se zbog krize i lošijeg poslovanja, koje rezultira slabijim prometom,  umanji razrezani pretporez na porezni iznos sukladan stvarnim poslovnim rezultatima, za par dana na vrata mu kucaju poreznici (čitaj šerif od Nonthigama, u prijevodu Franjo Tahi) s nalogom za kontrolu poslovanja. Ta kontrola svodi se na to da se gubi nepotrebno vrijeme i da se o njoj priča drugim privrednim subjektima, kako bi se proširio nemir i strah kod onih koji traže smanjenje porezne presije. Jednako tako i u slučaju zahtijeva za prijebojem  preplaćenog poreza s jedne porezne stavke na drugu stižu Šerifi i Tahi i istim usporenim tempom oduzimaju vrijeme i živce onom tko je zahtjev podnio. Učestala praksa poreznika da postupaju isključivo na opisan način, dovela je do toga da je poduzetnik uvijek u beskamatnoj pretplati prema državi, a država zbog svoje rastrošnosti i bahatosti u dugu prema svima i to s kamatama, koji svakim danom svi mi sve jače i jače osjećamo.

TRAŽILI SU PRIJEBOJ?

Na kraju priče evo i usporedbe. Franjo Tahi od seljaka je ubirao porez od 20 % uroda (čitaj zarade), a crkva 10 %. Dakle da danas nama vlada Franjo Tahi i da danas plaćamo crkvi 10 % svoje zarade, ukupno bi porezno bili opterećeni s 30 % i našem poduzetniku sa početka ove storije od 100.000,00 kuna ostalo bi 70.000,00 kuna, a ne kako mu danas stvarno ostaje 48.000,00 kuna. Zbog toga držimo da nije daleko trenutak da je pojavi jedan novi Matija Gubec, ali ne takav koji će dizati bunu protiv Franje Tahija, nego takav koji će vjerojatno na spiritističkim seansama, prilikom padanja u trans od učestlog opetovanja gladi, zazivati ime Franje Tahija kao izbavitelja iz ove Hrvatske današnjice, kajući se iskreno i svesrdno što je njegov spaljeni imenjak ustao protiv nekoga tko je iz današnje porezne perspektive bio med i mlijeko, spram onih koji nam u Hrvatskoj danas kroje sudbinu.

Nisam siguran da li bi se, da je stvaran lik, i Robin Hood trebao ispričati za sve gadarije koje je učinio jadnom šerifu od Nonthigama, ali mi se čini da u današnjim uvjetima, treba vjerovati kako bi jedan moderni Robin Hood dobro došao da otima bogatima duhom, pa otete vrijednosti kapom i šakom, milom ili silom, udijeli onima koji svoj duh nisu tijekom života ničim obogatili, dapače i ono malo što im se pokušalo dati, zdušno su odbili, svesrdno se trudeći ne raditi ništa za opću dobrobit. Korijen takvog stanja je u moralnoj pustoši ne pojedinaca, već uvijek istih politričara koji se vrte po onoj „tko bi dolje sad je gore“ svake četiri godine i taj im cirkus oduzima svu pažnju ovog svijeta, te za drugo ne mare.

O tome na koji način se razmišlja o privlačenju stranih investicija kako bi se izvuklji iz krize bolje od tisuću rijeći govori ova sličica:

Stoga u zalog sjećanja na manje porezne presije svim junacima poduzetništva u Hvatskoj i svima onima čiji je neto dohodak  prepolovljen zbog izdvajanja za prireze i poreze iz stvarno zarađene bruto plaće ovim putom poklanjamo grb Franje Tahija.