PREMA SAZNANJIMA EKIPE INIH VLADA RAZMATRA MOGUĆNOST DA SE U SVOJE IME I U IME SVIH DOSADAŠNJIH NEUSPJEŠNIH VLADA, UOČI BANKROTA DRŽAVE, OPRAVDA PRED BOGOM I ISPRIČA NARODU TAKO DA SVAKOJ OBITELJI U HRVATSKOJ, JEDNOKRATNO, O BOŽIĆU, VRATI DUG OD 435.000 EURA.

Po onoj staroj oteto prokleto (a oteto je ako se porezom i zaduženjem pribavljeno potroši uzalud) Izgleda da je Vlast uoći Božića odlučila postupiti pokajnički i svakoj obitelji, pa makar i onoj samačkoj, jednokratno, o Božiću, vratiti 435.000 eura, upravo onoliko koliko je svaka od tih prosječnih obitelji bacila u državni bezdan u protekle 23 godine.

(Svatko ima svoju rupu nažalost samo je naša je bez dna)

Ako Vam se čini da je suma velika, neka Vas to ne brine. U navedenu sumu uopće nisu uključeni parafiskalni nameti, a kamoli zatezne kamate koje upražnjava Narodna banka prema dužnicima iz Naroda.

Evo Vam računica:

Svake godine Hrvatska od poreza i drugih sličnih izvora vlast uprihoduje oko 22.000.000.000,00 eura  (dvadeset i dvije milijarde eura), drugim riječima da je na vlasti Franjo Tahi on bi nam svake godine toliko oteo od uroda. No njegovim sljedbenicima je i to malo pa su nas u protekle dvadeset i tri godine, uzimajući od drugih bjelosvjeskih lovaša, zadužili oko 60.000.000.000.000,00 eura (šezdeset milijardi eura).

Računajući protekli period od 23 godine, Vlast je u ime naroda, koji ju je birao, porezima i zaduženjima prigrabila nezarađenu vrijednost od:
 

60 milijardi eura + 22 miljarde eura x 23 godine = 60 + 506 = 566 milijardi eura.

Da nebi bilo greške iskazana vrijdnost je ona koja se odnosi na vrijednost u realnom vremenu, dakle danas.

Ono što upućuje s kakvom silom i kakvim proždrljivcima imamo posla je slijedeća matematika:

U Hrvatskoj ima 1.300.000 prosječnih obitelji, koje prosječno broje 3 člana, a taj podatak će nam koristiti za grubi proračun stanja duga.

Dakle 566 milijardi eura podjeljeno sa 1.300.000 obitelji daje iznos od 435.000 eura.

To znači da je svaka prosječna obitelj svaki mjesec u protekle 23 godine mogla imati 12.000 kuna, a umjesto toga taj je iznos otrgnut od usta djece, starih i bolesnih, onih poduzetnih željnih stvaranja i rada, kakvih u svakoj familiji ima i dat s prisilom poreza i proklamiranim povjerenjem onima na vlasti da s njim učine da našim familijama bude bolje. A šta su oni učinili, da bi nam bilo bolje? O tome dovoljno govori činjenica da se na radiju vrte vijesti kako Hrvatskoj ozbiljno prijeti bankrot.

Siguran sam da bi svaka obitelj s dodatnim mjesečnim budžetom od 12.000 kuna, koji im je u vidu poreza uzet,znala vrlo dobro zadovoljiti svoje potrebe, pa i onu za stvaranjem dodatnih vrijednosti na postojeću obiteljsku osnovicu, radom, trgovinom i sl., te živjeti bez prosvjeda, štrajkova i sličnih pizdarija, a kada bi uz takav prihod zajedno sa susjedima suseljanima ili sugrađanima odlučila udruženo zasukati rukave i nešto za zajedničko dobro raditi, siguran sam da bi uspjeli vratiti uloženo.

No kako i Vlada zna da se moglo upravo kako je rečeno, a ne onako kako je bilo, to se evo izgleda pred Božić odlučila, uz pokajanje za grijehe svoje i onih prethodnih, sloboditi i dugovanja, ako ne prema svima, a onda barem prema narodu koji vodi i ednokratno mu vratiti svih 506 milijardi eura, jer i uz taj novac nije uspjela napraviti ama baš ništa da tom napačenom i poštenom narodu, koji živi deset Božjih zapovijedi bude barem malo bolje.

Za povrat je smišljen i slogan: „Za povrat imamo poticaj“.

Ako takav poticaj ne bi urodio plodom našoj lijepoj Vlasti možda iznenada ipak netko pomogne.

Svim našim čitateljima želimo sretan i blagoslovljen Božić, a svima koji su do sada vladali još i to da ih safata prihajajući zakon o Lustraciji.

HRVATSKA. KAO PRELIJEPA DRVENA KONDURA, PRED OČIMA SVIH NAS, SANTI, JER ONI KOJI NJOM UPRAVLJAJU O KONDURI, MORU I VITRU, POJMA NEMAJU.

Od Franje, pape od Doma, pa do danas nije se naša niti jedan koji ima pameti, znanja, moći, volje i muda da našu konduru usmjeri tamo di joj triba ići. Oni koji su je do sada upravljali činili su to ka ni sebi ni svome. Tili su bez znanja i iskustva š njon baratat, pa su je puštali da ide niz vitar kada bi tribalo poć burtižavat, oli bi tili pravo uz vitar, a kondura neće tako, već po svoju. Najgore su ćinili oni šta bi je radi vlastite koristi, za dvi tri pidoće, nasukavali na hridi, nesposobni da prepoznaju njene prave vrijednosti. Sada, kada konduri, neodržavanoj, izlupanoj, jadnoj, nepituranoj,  punoj friži i gnjileži priti da santi na dno, oni šta ju upravljaju, bacaju se na pisanje pravila o tome kojim redoslijedom i tko može razapinjati jedra, tko i kada se na palubi može sunčati i fotografirati, tko će primiti posjetitelje i pokazati im brod, a ne vide ili ne žele viditi ono što je svakom jasno, da ako ne zasučemo rukave i ne popravimo sva oštećenja i pretrpljenu štetu, to niko umjesto nas neće učiniti i naša kondura, Lijepa naša, naša mila Rvatska, bespovratno će potonuti na dno.

„EKIPA INIH“ JE, KAO JEDINI ISTINSKI MERITUM NAD ONIMA KOJI IMAJU SLOBODNA VREMENA NA PRETEK, POKRENULA STEGOVNI POSTUPAK PROTIV SVIH NA VLASTI.

Prozivaju se dotične uglednice i uglednici, a i pojedini predsjednici ili kako mi rečemo prisjednici, koji su nam više prisjeli nego presjeli, mada bi smo bili sretni da presjednu i umjesto iz Zagreba u Knin otputuju u onu stvar(nost) koju jako dobro poznaju ovi iz Ekpe inih. Pa i ta rič presjednik ili prisjednik po dalmatinski, šta ona uopće znaći? Ako se odnosi na onog ko prisustvuje nekakvoj sjednici, pa svima prisjedne, pa je zato presjednik, onda ok, ali ako se radi o sjednici i ako je tu glavni, ispravnije bi bilo da ga se zove glavni sjedač ili sjedilac, možda onaj koji sjedi, pa bi svi mi znali, da kada biramo svoga poglavicu, pazimo na to da kandidat ima valjane odlike, tj. da dobro zna sjediti, a ne, da uopće neznamo u kom pravcu se usmjeriti pri odabiru. Sadašnjeg prisjednika do sada nismo baš vidjeli da puno sjedi, pa on nije dobar sjednik, dok bi baba od moga susjeda bila jedna od najboljih sjednica, jer je gotovo patološki vezana za stolac. Neki se, koji su vezani za stolicu, također vidimo, trude prikazati kao pravi sjednici, no ta njihova vezanost se ne može prikriti jer smrdi po govnima na daleko.

No da se vratimo na temu. Stegovni postupak pokrenut je na inicijativu izvršnog odbora Ekipe inih, te stegovnog viječa na čelu sa stegovnikom bradom i glavom.

Oni kojih se stegovnim postupkom obuhvatilo mogu očekivati iznenadne noćne posjete tajnih snaga PNUNINPP-a  (Posebno naglo uskaćemo noću izazovani nagonskim porivom palicon ću te), nakon što se prikupe snimke iz javno hakiranih kamera, ma gdje god one bile.

Kada se takvi stegom optočeni privedu i njihova nedjela javno putem ojkanja i guslarskih objava iznesu, pasti će u nemilost, te će im ubuduće biti zabranjeno baviti se vladanjem i presjedanjem, sve dok ne otkleće godinu dana na kukuruzu i ne izmole desettisuća oćenaša i zdravomarija, bez da im tekst molitve neko šapće, što bi vjerovatno potrajalo do njihova sudnjeg dana.

Sigurno se pitate tko će s nama onda vladati i tko će s nama presjednikovati. E pa ljudi moji ako Vam toga fali, a Vi se lipo toga poduhvatite, a mi idemo raditi, prasce gojiti, kupus saditi, ribu loviti, žito vršiti, maslac praviti, krave musti, ali znajte tko želi vladati i presjednikovati, nek si nabavi i budale koje će ga hraniti, mi svoj trud takvima ne damo.

Doli politraši, živili naši prasci (do kolinja).  

UTOPIJA EKIPE INIH: "KA ŠTA DOBRO POBJEĐUJE ZLO, TRIBA GUŠT POBJEDITI RAD"

Svit se dili na sto načina. Na bogate, siromašne, pametne i glupe, zdrave i bolesne, vako i nako, a mi ćemo ga danas podilit glede vrimena i šoldi.

Ima svita koji ima i novce i ovce, šta će reći slobodna vrimena da u šoldima uživaj, u izobilju, svaka in čast kad in more bit. 

Ima i onih koji nemaju ni novce ni vrime. Š njima možemo suosjećati i ništa više.

Najviše se želimo pozabavit onima koje se more metnit u dvi grupe, koje čine većinu svita na zemaljskoj baloti,: onu di čovik ima slobodna vrimena, a nema šoldi i drugu di ima šoldi a nema slobodna vrimena.

Kada bi nekog bez slobodna vrimena pitali u kojoj bi grupi od te dvi rađe bija, sigurno bi reka da želi u onu bez šoldi, a jopet kada bi to pitali onega sa slobodnin vrimenon sigurno bi se odlučija za onu di šoldi ima. To je u ljudskoj prirodi, biti nezadovoljan onim šta imaš i tražit uvik nešto drugo.

Međutim njihovi odgovori su potpuno subjektivni, jer je svaki od pitanih na neki način zakinut, pa pod tim pritiskom njihovi odgovori nisu utemeljeni na postulatima zdrave pameti i psihijatrijsko-psihološko-filozofskih usmjerenja stručnih krugova Ovega svita, naročito onih koje osobno poznajemo, a zovu se „Ekipa inih“.

Ta ekipa, čije rezultate iz Japana ovom prilikom pokazujemo slikom,:

na čelu s nekim našim stručnim znancima, koja se može okarakterizirati silom bez premca, koja se može uspoređivati samo još sa crnom rupom Ovog svita, dakle silom koja sve privlači i proždire, bilo planete, sunca, galaksije, bilo tuke, zečeve, manjištru, njoke, pašticadu, oli prajce u komadu, pa tako silna uzima si za pravo da ne trpeći pogovora, svima u širem krugu obznanjuje da je došlo vrime da se ovi svit transformira iz neuspjelih demokracija u stvarno društvo uživanja. Do toga, po njima,  može dovesti samo jedan koncept u kojemu glavnu ulogu igraju „Ekipa inih“ i spomenute dvi skupine svita. Oni sa šoldima i bez slobodna vrimena i oni drugi bez šoldi i sa slobodnin vrimenom. Pitate se kako? E ovako su nan to pojasnili iz rečene Ekipe:

"Oni šta imaju slobodna vrimena a nemaju šoldi su ti koji znaju uživati u životu. Svi takvi su u Ekipi inih i kontigentu izvozno orjentirane udruge. Malo koji se od njih odreka životnih gušta prije roka. To je svit koji uz puno laganinija i malo mašte i di koju šoldu, može proć kroz život da im bude lipo.

Oni drugi sa šoldima i bez slobodna vrimena su niki nesritni, žalosni, nikad zadovoljni svit, oni koji nemaju kad upoznati Ovi svit i njegove lipote. To su radoholičari, udarnici i udareni, koji više sliču Tartifu, nego Pometu. Njima je u stvari poimanje užitka patološki usmjereno na rad i grabljenje šoldi. Pitanje je može li ih se uopće izličiti. Da, da, dobro ste čuli ličiti, jer „Ekipa inih“ smatra to stanje bolešću i to zaraznom. No recimo da je moguće, uz izniman doprinos stručnjaka psiho-šah-mata privoliti ih da se dobrovoljno uključe na terapiju kojom bi im se ukazalo i omogućilo da se odreknu viška šoldi i da probaju naći pravi omjer između rada, priliva šoldi i slobodnog vremena, pa da ih se kroz terapijsku obradu obući kako imati slobodnog vremena i pravilno ga koristiti uživajući u njemu laganini u svakom slobodnom trenutku.

Takve terapije mogu im pružiti samo oni koji u slobodnom vremenu već uživaju, dakle stručnjaci, a koji su veći od Ekipe inih, među kojima prednjače naši vrli znanci Laci i Fuđi, ali i drugi, koji su svoja znanja pekli kao aktivisti izvozno orijentirane udruge dosežući svojim uspjesima, kako ste i sami vidjeli, čak do Japana, o čemu svjedoći i slijedeći zapis o sretno izliječenom vlasniku i direktoru korporacije, koji se nakon uspješnih tretmana rađe prepušta užitku pjevanja oda zahvalnica terapeutima iz Ekipe Inih nego sastančenju i upravljanju korporacijom. 

No kako izvođenje terapija ne spada u slobodno vrime, to oni koji slobodna vrimena imaju na pretek, svoj angažman, kao terapeuta, trebaju obilato naplatiti. Kako je uspjeh terapija najveći kada je odnos 1:1, tj. jedan bez slobodna vrimena naspram jednog bez šoldi, to je za izvođenje standardne terapije nad potrebitim dostatno izgubiti najviše, recimo, 1 sat dnevno, primjerena cijena za terapeuta, za taj standardni tretman, trebala bi biti oko 1.000 Eura, uključivo PDV (prdež davež i viku na potrebitog).

Ovakvim pristupom svi bi profitirali. Svi bi bili sretniji. Oni koji nisu imali vremena sada bi uvidjeli što znači imati ga, a oni bez novaca došli bi na svoje.

Pitate se kako bi to funkcioniralo na duže staze. Uvijek jednako i to zato što bi oni bez vremena stalno pokušavali postati drugačiji, ali malo koji bi to zaista uspio (što im naravno nikad nitko nebi reka) isto kao što malo tko u odrasloj dobi uspije bitno promijeniti svoju ćud (Vuk dlaku mijenja, ćud nikada), a oni bez novaca našli bi pravu mjeru života (Malo zujim, a puno mi meda daju).

Na izloženi način malo po malo, kao neki ideal, pojavila bi se stalna težnja svita da se svrstaju u skupinu koja ima i vrimena i šoldi, a koja je danas iznimno rijetka, gotovo kao uspjesi naše Vlade, koja puno zuji a kreditima med kupuje (po tim kreditima će nas dobro upamtiti potomci) o čemu ste već imali prilike čitati. To stremljenje ka idealu dovelo bi do toga da s jedne strane terapije nikada ne prestanu, a s druge strane da je sve više onih koji su se primakli željenom idealu života.

Eto tako zbore iz Ekipe inih, a ja se pitan kako je moguće da ovako dug tekst uspijem napisati, bez da me ometaju?

Dok o tome razmišljam na pamet mi pada jedini razuman odgovor: