ZAKON O JAVNOJ NABAVI ILI KUPUS ZA KOJI JE NEKO DOBIO DOBRU PLAĆU, A NEKO NELOJALNO U CRNO ZAVIO LOJALNU KONKURENCIJU.

I dok Ekipa Inih posluje po čitavom svijetu, u domovini joj ne uspIjevaju poslovi, jer ih drugi grabe nudeći svoje usluge u bescjenje, a potom naplaćujući stvarnu tržišnu vrijednost raznim aneksima i dodacima.

Takav model Ovi svit još nije vidija, a vidija je svašta.

Kad na televizoru iskoče mudraci i počnu pizditi o rješenju tog problema vidljivo je da o rješenju nemaju pojma i da će opet početi palamućenje u beskonačnost iz kojega se neće izroditi ništa do li njihove plaće.

A rješenje je jednostavno da ne može biti jednostavnije. Zakonodavni odbor Ekipe inih oformljen u sklopu Ministarstva tuđih poslova, donio je prijedlog zakona, koji će biti upućen na site po hitnom postupku na usvajanje svekolikom pučanstvu.

Prijedlog glasi:

Od pristiglih valjanih ponuda, po sili zakona, odbacit će se najjeftinija i najskuplja, te će se od preostalih odabrati ona s najnižom ponuđenom cijenom.

 Zakon o zapošljavanju bi trebao imati također tržišnu kategoriju  na sljedeći način:

Kada pristupi kandidat koji se želi zaposliti obvezan je u zapečećenoj kuverti dostaviti iznos koji želi primati kao plaću. Poslodavac prije nego što otvori tako pristigle kuverte treba također u zapečaćenoj koverti dostaviti neovisnoj komisiji iznos, u okviru zakona, koji želi dati kao plaću djelatniku kojega zapošljava.

Zadatak komisije je odbaciti sve zamolbe kandidata za zapošljavanje čiji se iznos od iznosa poslodavca razlikuje više od 20%, te od preostalih odabrati onog koji je dao najniži iznos svoje željene plaće.

Kada bi se tako postavila država i njena javno pravna tijela i poduzeća, u bitnom obimu bi se Hrvatska riješila koruptivnog tereta. Ostalo bi problematično sudstvo no i tu bi se problemi riješili državnom mrkvom i batinom.

Na kraju pozdrav kupusodavcima od Ekipe inih

a tko se i koliko okoristio možete pogledati ovod:  http://vjetrenjaca.org/

Gdje i koliko toga još ima, iskopajte sami. 

UVOZ – IZVOZ, ILI ZAŠTO SE HRVATSKI VLASTODRŠCI, U IME, ALI NE I ZA RAČUN, SVOJIH POREZNIH OBVEZNIKA ZADUŽUJU SVAKE GODINE

Prema podacima američke polutajne službe GFI, iz naše premile domovine Hrvatske, u kojoj žive sami domoljubi, a većim dijelom i vjernici, svake godine se na privatne račune diljem svijeta izveze oko 1,5 milijarda dolara. Na taj način je od 2001. do 2010. izvezeno ni manje ni više nego 15,2 milijarde dolara.

Obzirom da se u Hrvatskoj ne štampaju dolari, to je neophodno, da bi se ostvario navedeni izvoz, iste prethodno uvesti.

Najjednostavniji uvoz dolara, ili eura, koje poslije možemo konvertirati u dolare, je onaj jednokratni putem zaduženje države, a drugi je putem izdavanja državnih obveznica. U oba slučaja zadužuje se država (čitaj porezni obveznici). Njoj se kao dužniku još uvijek najviše vjeruje. Puno Više nego recimo Ekipi Inih, koji bi rado izdali svoje obveznice i zamijenili ih za živu lovu, a o kreditu, koji će vraćati štovatelji Ekipe Inih a ne Ekipini oligarsi, da ne govorimo.

Kada dolari, uvozom, stignu u Lijepu našu, svekolikom puku sitnog zuba, vlastodršci trebaju zamazati oči o korisnom trošenju uvezenog, razno raznim bajkama, po mogućnosti uz puno teatralnosti i pompe na televizijama, a potom lovu oprati, osušiti, opeglati i tako čistu izvesti na privatne i poslovne račune off-course za vlastite gušte, kao što su brčkanje zimi na Bahamima, skijanje ljeti u Dubaiu, ispijanje kavica u Norveškoj, trčanje po New Yorškim parkovima, i ostale sitnice, koje, na njihovu radost, a na našu žalost, koštaju. Kako se na dobro lako naviknuti, to se apetiti svake godine povećavaju, a i sami gušti radi povećane potražnje, poskupljuju, pa se svake godine,o trošku svekolikog pučanstva, sve više dolara uvozi, no dobra stvar je za vlastodršce, da se isto tako svake godine sve više dolara i izvozi na spomenute off-course račune.

Pitanje je zašto kreditori, kojima američka polutajna služba GFI podastire podatke o uvozu i izvozu iz Hrvatske zemljice, i dalje daju novce koji se uglavnom ne vračaju, kao što smo vidjeli i na primjeru zemljice Grčke.

Mi iz Ekipe Inih mišljenja smo da se dolari daju jer se time zemljice osvajaju lakše nego ratom, tj. dovode se u situaciju da plešu kako kreditori sviraju. U tu situaciju dovode se i oni koji dolare pripremaju za izvoz, pranjem, 

sušenjem 

i peglanjem, jer se za njih zna, tj njihova imena znaju polutajne i tajne službe, ako ne Hrvatske Uh® i Oh®, onda svakako američke B-ACI® i TUC-I®. Kada se ukaže potreba B-ACI® i TUC-I® često i uz pomoć Uh® i Oh® izvuku ponekog perača iz bubnja i razapnu ga svakojako za primjer ostalih korisnika izvoznog kontigenta dolara, kako bi im zadržali pažnju na bitnim elementima prešutnog sporazuma.

Na svekoliko pučanstvo sve ovo nema nikakva utjecaja, jer na vidiku, ma koliko se trudili vidjeti, nema onoga tko bi ih oslobodio harača. Takav Robin Hud ili po naški Matija Gubec, se još nije pojavio. No njegov dolazak mi iz Ekipe Inih providnošću najavljujemo i nestrpljenjem iščekujemo.

Do tada se pokušajmo poistovjetiti sa našim peračima dolara i uživajmo u njihovim privatnim i poslovnim bravurama po bjelosvjetskim destinacijama, slično kao što se poistovjećujemo sa našim sunarodnjacima u njihovim bitkama po sportskim terenima i transferima po bjelosvjetskim klubovima. Samo što ovi potonji svojom izvrsnošću lovu zarađuju, dok ju prvi svojom pohlepom nama otimaju.

POLICIJSKA SAČEKUŠA NA JADRANSKOJ MAGISTRALI U KOJOJ JE LJEPOTICA VICA IZGUBILA NE VINO ST

Bio je to predivan dan priča Vica. Našminkana u, rekli bi neki, izazovnoj minici, cipelicama visokih potpetica, majici s velikim dekolteom iz kojega su provirivale predivne obline, naša ljepotica, kako priča, porijeklom iz obitelji Dje, zaputila se iz Grebaštice u Primošten na jutarnju kavu. Sunce je sjalo, bonaca je ukazivala na svu ljepotu trenutka. Muzika je lagano podizala atmosferu u crvenom BMW-u, koji je klizio ravnom driturom Jadranske magistrale. Naša ljepotica nije ni spazila znak ograničenja brzine od 60 km na sat, koji je tamo postavljen, uglavnom bez vidljiva razloga, jer tamo nije prolaz kroz naseljeno mjesta, a i jedina je dionica ceste do Primoštena na kojoj se mogu preteći kamioni i ostala spora vozila, pa se sumnja da je tamo samo zato da bi na tom mjestu policija mogla naplaćivati kazne neupućenim poreznim obveznicima koji se usude u ovim kriznim vremenima trošiti benzin i naftu vozeći se u automobilima umjesto da koriste magarad i konje, što bi bilo prikladno u odnosu na brzinu koju ograničava prometni znak.

Bilo kako bilo našu ljepoticu baš na toj dionici, ma tko da ih je tamo poslao, zaustavi prometna policija. Vozili ste 70 km na sat a dopušteno je 60! Misli naša ljepotica ajme meni opaliti će me, kaznom. Moramo Vas kazniti kažu policajci. Sad će me opaliti petsto puta sa po jednim apoenom ili Apolonom, ni sama ne znam kako se kaže, ako im ne dam odmah, a ako želim dati odmah opaliti će me dvjesto i pedeset puta sa po jednim, ma kako da se kaže. Ja sam nevina! Podigne glas naša ljepotica. Do sada ste možda bili, ali sada je s Vašom nevinošću gotovo. Odgovore policajci. Krivi ste! Kako se zovete? Dje Vica odgovori naša ljepotica. DjeVice Vi više nećete biti nevini. Evo pogledajte na brzinomjer. Krivi ste jer ste evidentno vozili nedopušteno brzo.  Potpišite ovdje da je sve kako smo evidentirali kažu policajci. Naginjući se nad haubom automobila poviče naša ljepotica: Pa Vi to meni oduzimate nevinost! I još tražite da se potpišem pa da time možete mahati. Ne dolazi u obzir nevina sam i gotovo! I sami ste me nazvali DjeVica, a sad me silujete da Vam potpišem da to nisam. Sram Vas bilo i Vas i onoga tko Vas je poslao da me zaustavite i na silu mi oduzmete nevinost! Već vidno iznervirana poviče: Ništa Vam neću potpisati pa makar me opalili petsto puta Apolonom! Potom se sagne da se počeše po gležnju, a minica se zadigne dovoljno da se ukaže ono, u punoj bezgrešnoj svježini, potvrđujući nevinost naše ljepotice bez obzira što su je, za kaznu opali petsto puta sa po jednim „Apolonom“.

 

Ovo nije od de Sade već od našeg Deder Sade iz Ekipe Inih, a za dodati još malo ulja na vatru treba reči da je ko zna zašto sutradan znak zbog kojega se sve zbilo netragom nesta i više ga tamo nema.

TRADICIONALNI HRVATSKI POLITIČKI KOLAČ (TRADITIONAL CROATIAN POLITICAL CAKE)

 

RECEPT

 

Sastojci:

malo SDP-a

malo HDZ-a

još manje HSS-a, SDS-a, ČSP-a

puno manje SP-a,

prstohvat ostalih začina političke scene

nedostatak nekog od sastojaka možete premostiti MOSTOM

PRIPREMA:

 

Malo SDP-a zarmažite po dnu teče, pa naslažite HSS, SDS,ČSP, a potom ubacite sav HDZ, pa dodajte prstohvat ostalih političkih začina ili MOST.

Sve ostavite nekoliko godina da uskisa, pa onda premjesite i stavite da se peče na laganoj vatri.

Ako koji sastojak previše dominira, izvedite PRESKOK, NASKOK, POSKOK, DOSKOK, USKOK, ZASKOK, a ako i nakon toga neki sastojak dominira, zazovite tajno službe AH, UH iLI OH. U najkrajnjem slučaju SOAU.

SERVIRANJE:

 

Kada je sve gotovo imate vremena za degustaciju prvih sto dana, a potom sazovite rodbinski sabor, pa četiri godine uživajte u pripremljenom servirajući ga svako malo na drugačiji način.

PREPORUKA:

 

Nakon četiri godine za desert organizirajte izbore na kojim će se odabrati drugi recept za pripremu od istih sastojaka.

o.a.

Ako nama, radnom puku, nakon niza četvrogodišnjih serviranja raznih recepata od istih sastojaka dosade i ručak i sastojci, pođimo u susjedne nam pašaluke, kraljevstva i carstva, za viditi kakva je tamošnja kvaliteta i vrsta sastojaka, a našu obveznu pretplatu na jela poklonimo drugima. Najbolje ljutim neprijateljima. 

ZAVRŠETAK IGRE MONOPOLY U SVITU ILI PO WILLIAMU WHITEU JURIŠ SVITA U EKONOMSKU KRIZU

Oni koji su kao mi iz ekipe Inih odrastali uz igru Monopoly dobro znaju, baš kao William White, šta se kroz igru neminovno zbiva, a zbiva se to da neki igrači gube šolde koje su ulaskom u igru jednokratno dobili iz banke, a drugi igrači upravo te njihove izgubljene šolde dobivaju, te si tako osiguravaju veća ulaganja, koja uz malo sreće vode zgrtanju bogatstva. Ako se dopusti igra na dug, gubici su znatno veći.

Kako igra odmiče uočava se da jedan igrač pomalo preuzima svo bogatstvo kako novčano, tako i materijalno, te mu se više ne može parirati i igra tako završava, no ako se igra na dug onda joj nema kraja.

Dobitniku u igri nije kraj igre zadovoljstvo, on bi želio da se igra nastavi i da on zadrži stečenu poziciju. To ima smisla ako preostali igrači od takvog stanja imaju koristi, no ako tu korist nemaju oni će željeti prekinuti igru, te ili igrati neku sasvim drugu ili pak ispočetka zaigrati novu partiju Monopoly-a.

Danas je očito iz svih dostupnih informacija da je naš Svijet, upravo svijet igrača u igri Monopoly. Sigurno Vam nije promakao podatak da je polovica svjetskog bogatstva danas, nakon dužeg perioda igre, u rukama 62 osobe (čitaj igrača), a može se reći i u zagrljaju nekoliko država. Oni kao da su slijedili naš post: „AKO NEKOG POJEDINCA ILIDRUŠTVO ZANIMA KAKO POSTATI NEIZMJERNO BOGAT NEKA SVAKAKO PROČITA OVAJ RECEPT“

Već se naziru igrači dobitnici koji slute da će igra prestati, pa potiču njen nastavak vraćanjem dijela vlastitog dobitka u zajedničku banku. No igrači gubitnici, koji su se do sada zaduživali kako bi mogli nastaviti igru,  sve više uočavaju da nastavak igre za njih nema smisla jer nemaju nikakvih izgleda za pobjedu (čitaj spas od financijskog ropstva), ali što je još gore nemaju više izgleda ni za pristojan život bez stresa.

Mi u ekipi Inih, zbog takvog stanja odlučili smo poduzeti sve što je u našoj moći kako bi utjecali na razvoj događaja. Prvo smo otišli u šumu i tamo proveli nekoliko dana i noći, sve dok nismo ćuli glas šume i pjesmu stabala. Tada smo zapjevali u slavu Dva Orla, nadajući da će se njegov duh odazvati našem dozivanju.

 

Već smo bili spremni odustati, kad nam se duh Dva Orla javija laganim povjetarcem, a onda velikom rikom medvjeda. Tada smo postavili naše pitanje: „Di je svit falija?“ Iz rike smo razaznali ove riči velikog indijanskog poglavice:

„Kada je bijeli čovjek (čitaj čovjek današnjice) došao u našu zemlju, Indijanci su je obrađivali, bez poreza, bez dugova, bilo je tu obilje bizona, obilje dabrova, čiste rijeke i potoci. Besplatni iscjelitelji. Indijanac je svaki dan bio u lovu i ribolovu, a cijelu noć sa ženom se zabavljao. Bijeli čovjek je bio dovoljno glup da pomisli kako može zatečeno poboljšati.“

Razbižali smo se kud koji. Našli smo se tek nakon tri ure u obližnjoj gostioni.

Sve više ljudi zna da su gubitnici i da je nešto pogrešno, ali ništa ne mogu izminiti bez šoldi i imetka, koji im na početku igre ili nije podijeljen ili su ga tijekom igre izgubili. Što nam onda  preostaje?

1)      Početi novu igru Monopoly, podjelom jednakih uloga svim igračima. (utopija)

2)      Odbiti sudjelovati u igri Monopoly, a svo bogatstvo svijeta proglasiti zajedničkom blagodati, upravljanje kojom je zajednička odgovornost, baš kao što su to činili Indijanci, pa započeti istinski živjeti. (utopija)    

„Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo stručak u tome. Što god čini tkanju čini i sebi samome. Gdje je šuma? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je. To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje“ Napisao je indijanski poglavica Seattle u osporavanom pismu Američkom predsjedniku Franklinu Piercu 1854.

 

Po mišljenju ekipe Inih preostaje nam jednom riječju: evolucija!

P.S.
Da li će toj riječi biti dodano još jedno, ono prvo, slovo ili ne, ovisi o svim igračima današnjice!