To je isto ka da su
saveznici 1945. puštali Alfreda
Rosenberga, ideologa rasizma, nacistu, jednog
od prvih članova Hitlerove Nacističke stranke, ministra okupiranih istočnih
teritorija i ratnog zločinca.
Cilo vrime
se pitan šta je zapravo ponukalo Hažane da puštu Šešeljka. Nisu oni pizde pa da
nisu znali da je bolesnik, ne samo otkako je kod njih u gostima,
nego izgleda oduvik, kakvog se rijetko susreće. Osim toga i sam je izjavio da je bolesnik sa IQ 240, što nijedan normalan čovjek nema. To je tliki bolesnik da su ga se svi kanili puno prije nego li su ga se ovi iz Haga odlučili riješiti
puštajući ga, da tako bolan, puše u pašalučke diple i priziva raju kako
samo Sarajlije znaju. Naš bolesnik Šešeljko rođen je u Sarajevu dok je opadalo lišće,
godine gospodnje 1954., dakle upravo je navršio 60-tu, što je za našeg bolesnika i daljnji tijek
priče vrlo simptomatično.
No nisu Hažani
ludi, oni su, ne samo pametni i praznovjerni, premda im IQ nije 240 gradi, već su, baš kao svi mi, željni
uzbuđenja. Do njih je očito, preko pašalučkih gastarbajtera, stigao glas o babi
Jovanki iz Jabukovače, u čijem dvorištu
su, po riječima inih, potom naši Hažani stajali satima u nepreglednom redu, čekajući da ih ona uputi
u tajne o kojima nisu ni sanjali, a temeljem kojih su se odlučili pustiti Šešeljka
u pašaluk. U to vrijeme Hažani nisu pojma imali o tome da je
Šešeljko upravo kod nje mjerio svoj IQ, navodno nakon 240 jabukovača.
Baba Jovanka
iz Jabukovače, po svemu sudeći je Hažanima, kad su došli na red, rekla samo: „Lapot,
lapot, iju ju“, nakon čega su Hažani ostali u čudu. Jel' to ona rekla da je laptop rješenje? Koji
laptop, kako on može biti rješenje? Prevoditelj nema pojma o čemu baba govori. Ipak je
razumio da nije laptop, već da je lapot. Šta je to? Pojma nema. Odoše oni u
pašaluk, pa udri pitaj, traži, na kraju stigoše do profesora koji nešto o tome
zna. Profesor Bandić, za kojega se tijekom razgovora ispostavilo da nije sudjelovao u aferi Agram,
objasnio je Hažanima da je to stari pašalučki običaj, kako on reče još iz 11. stoljeća,
za koji nema materijalnih dokaza, ali je jako uvriježen u narodnom predanju i poslovicama,
a označava običaj da se starije, koji su navršili 60-tu, upokoji. Svoje
izlaganje profesor je potkrijepio, u narodu uvriježenom, poslovicom: „On je bre
zreo za sekirće“.
Nakon profesorova izlaganja Hažani odletješe, a nedugo zatim Šešeljko sletješe. Eto tako je bilo, a ako mi
ne vjerujete pitajte babu Jovanku kad se dočepate Jabukovače.
Šešeljko
kakav je već, odmah po dolasku u Pašaluk, krenuo po svoju, raspuhivati diple i
dizati kosu na već dobro proćelavim glavama Pašalučke raje iz zlatnog doba četa
što četovaše u gori u kojoj rastaše zelen bor.
I dok Hažani
s nestrpljenjem iščekuju reakcije na činjenicu da je Šešeljko navršio 60-tu, dotle
je on obišao babu Jovanku i obilato je nagradio u jabukovači za svoje
izbavljenje i njen angažman spram Hažana.
Uviđajući
da su Hažani zajebani, akteri iz UsrA-e odlučili su uputiti simboličnih (čitaj
masonskih) 7x11=77 konzultanata u Pašaluk i okolicu, da ništa ne prepustie slučaju, mada o tome šta je to "ništa" još ništa ne znamo.
Ostaje da
vidimo šta će dalje biti. O svemu što žele da se zna biti će te na vrijeme izvješćeni
putem medija, a o onom drugom od nas ili babe Jovanke, ako svratite na jabukovaču.
Do tada
uživajte u cirkusu.
