nedjelja, 24. ožujka 2013.

POREZ NA NEKRETNINE ILI OTIMAČINA PO SVAKU CIJENU

Imala majka šest sinova: Zidara, Bankara, Dioničara, Trgovca, Kolekcionara i Turista (elias Politričar). Sve ih fino odgojila. Svima im kruh u ruke dala. Naučila ih da bez motike nema kruha. Djeca odrasla. Neki se poženili, neki se udali, a neki neće ni jedno ni drugo. No kako ih je majka učila tako kroz život i idu. Rade neumorno, pa tu i tamo nešto i pretekne. To se stavi na stranu pa se nastavi s radom. Tako oni iz mjeseca u mjesec, marljivo štede, dok se od čega ima, za gruba vremena koja mogu kada im se prohtije.

Najmlađi Zidar svoju ušteđevinu metne u zidove tako da od jedne babe bez dice kupi na poček kuću (ona u njoj nek žive dokle oće). Procjenio je da je kuća na pravom mistu i kad baba ode, vriditi će više nego da je šolde metnija u banku.

Drugi, Bankar, ekonomista i škratac kakav je već bija, nespreman da riskira iti malo, uvali svoju ušteđevinu u banku nek mu iđu kamate. Bolje i to nego da ih, ka šta je to mater ćinila, drži u postelji.

Srednji, Dioničar ka šta jednom takvom i priliči natira cilu familju da svu ušteđevinu metnu priko burze u dionice dvi tri firme šta se misli da će vriditi puno više za niko vrime nego li vridu sada. (o.a. Naravno da to nisu bile dionice Hrvatske narodne banke, jer se zbog navale do njih nikako nije moglo doći. Ha, ha, ha,..).

Četvrti je Trgovac lipo kupujući i osnivajući cile firme, pa ih kad se upute prodavajući, skupija veći imetak, koji je lipo na jedan Uskrs pribacija, kako mu se ućinilo primjereno, na Uskršnje otoke, e a di bi drugo, pa sad ti šoldi lipo laduju i nisu u nikoj opasnosti.

Peti sin Koekcionar je uvik ima dobar nos za umjetnost. Zna je on koje mazarije vridu a koje ne, pa je svu svoju ušteđevinu dava slikarima za pinele i boje, a od njih bi vazimlja njihove mazarije. To je činija po cilemu svitu, pa je i jezike dobro savlada, a bogami je naučija i kako slike, koje vridu, triba dobro sakriti, a one bez veze triba povisati po zidovima.

Najstariji sin nije zna nikad ništa uštediti. Bija je i on toga svjestan, pa se lipo uda. Uda se i metnija se za politričara, pa udri palamuti palamuti, sad livo, sad desno i malo po malo više je svima dopizdija, pa oni lipo zanja glasuju i on ode od njih put metropole, a oni napokon odahnu.

Ali odaskom iz rodne grude nije se nimalo prominija. Posta je još žešći i još uporniji. Cilo vrime je smišlja kako će nešto veliko učiniti šta drugi nisu u stanju jer in ne može pasti na pamet, a uz to nemaju ni onu stvar da bi to što im je palo na pamet mogli sprovesti u djelo.

A njemu je palo na pamet da se osveti najmlađem bratu i njegovoj ženi, jer su ga oni ogovarali da je neradnik i da se uda i da nije čovik za popit litru nego da je obični politričar i sve tako.

Zato je on, sad kad se dolaktašija do mista sa kojega može predlagati zakone kako ga je volja i ljude daviti kako samo on to zna, odlučija predložiti zakon kojim će sve šta je oti brat uštedija lipo rebniti obilatim porezom koji će nazvati "Porez na nekretnine" i za koji će svima reći da to nije ništa posebno jer će sve ostati ka šta je sada samo će se "Komunalni doprinos" od sada zvati "Porez na nakretnine". Ko će provjeravati je li tako ili će "Porez na nekretnine" najžešće zvekniti baš njegovog najmlađeg brata.

Turista je odlučija ne pipati se u štednju druge braće, jer mu oni nisu ništa skrivili,a Trgovcu i onako ne bi moga stati na rep. Kad su mu savjetnici rekli da to šta misli učiniti nije utemeljeno na jednakopravnosti braće  pred majkom Pravdom, već da im se ušteđevina selektivno oporezuje, samo je odmahnuo rukom, a u sebi se već naslađiva muci najmlađeg brat.

Kad je već zakon bio u pripremi za njega dozna Zidar, uzme buzdovan, pa pođe kod Turista da mu ukaže na nepoštenost takvog zakona, posebno u odnosu na preostalu braću kojoj sva ušteđevina ostaje netaknuta. No Turista se zakvešta na Markovu trgu, a isprid sebe posložija puste paliconćute, pa sta sa prozora vikat da neće ni da čuje za povlačenje prijedloga zakona. Kad Zidara jedan paliconćute zvekne po tintari, od ćega mu iz ruke ispadne buzdovan, on vidje, osim svih zvizda i to da od razgovora nema ništa, pa on priko ekipe paliconćute pošalje u onu stvar Turista ričima: Uvik si bija i osta panjoka, zlo i naopako, pun si sebe, ni za litru nisi politričaru jedan. Ženinu ušteđevinu trošiš po arabijama kupajući se i mameći ljepotice svojim intervjuima pred kamerama u mudantinama. Evo san ti tange donija na poklon.

To mu reće pa ode svojim putem.
Turist se kao i svaki dugogodišnji politričar, kojega nisu svrgli s vlasti, jer su ga spasili palicončute od nezadovoljnika, ne naljuti. Pusti da malo prođe vrimena, pa odbaci svoj prijedlog zakona, pomiri se s braćom, koja su sva redom stala na stranu Zidara, pa stane smišljati nove nepodopštine o kojima će te sigurno uskoro biti detaljno izvješćeni.

Priča iz bezgraničnog Euro s?anja, nastala pretačući iz šupljeg u prazno.


petak, 15. ožujka 2013.

RAČUN ili kako zajebati one koji rade

Da Hrvatska država to želi uvela bi red u platni promet dok kažeš "KEKS", ali naravno to joj nije želja.

Evo kako bi to mogla učiniti:

Svaki izdani račun bi trebao, kada je izdan biti dostavljen i poreznoj upravi. Kada isti nebi bio plaćen u zakonskom roku od 30 dana, a na isti nebi postojao valjan prigovor, to bi značilo da se ni državni proračun nije napunio za iznos PDV-a, Tu nastupa porezna uprava i ovrhom sjeda na račun neplatiše, ali ne samo za iznos PDV-a, već za čitav  iznos neplaćenog potraživanja, pa po naplati uzima sebi PDV, a onome tko je ispostavio račun prosljeđuje ostatak, a u slučaju spora, predmet automatski prosljeđuje sudu na rješavanje po žurnom postupku.

No lakše je naplatiti PDV ne radeći ama baš ništa da bi se privrednicima pomoglo. Tako kao sada, država sjeda poduzetniku na račun, iako je on i napravio posao i nije ga uspio naplatiti. To državu nimalo ne zanima, jer je sav rizik poslovanja prebačen na onog jadnika koji će na koncu, radeći, vjerovatno propasti.

HRN hrvatske norme kao društvena igra STOP PLJAČKA

Svi znamo u kojim smo govnima kao pojedinci i kao društvo u cjelini. Čini se da se najbolje možemo poistovjetiti s Mujom i Hasom koji su upali u govnaru do nosa i dok se Mujo koprca želeći se iz govana izvući Haso ga kori da ne pravi valove, jer mu govna ulaze u usta. 

Situacija je zorna na primjeru hrvatskih normi. One nisu obavezne po pitanju primjene sve dok se neki propis na njih ne pozove, Tada postaju obvezne. I gle čuda malo po malo propisi se pozivaju na norma i njihova primjena postaju obavezna. Očekivali bi da je u interesu države da se obavezne norme maksimalno poštuju, te da u njihovoj primjeni nema problema, na koncu konca svi mi i plaćamo silne poreze kako bi naše društvo bilo što uređenije i bolje. Ali ne lezi đavle u Hrvatskoj se, bez obzira na to što pojedini cehovi, kojima njihovi pripadnici plaćaju velike novce kao članarinu, koja je usput rečeno obična pljačka, koju nitko normalan ne bi plaćao da mu to nije zakonska obveza, nametnuta pod cijenu gubljenja prava bavljenja strukom, norme imaju plaćati pojedinačno, tako da ako ti treba cca 50 normi za bavljenje strukom, a ti onda lijepo plati cca 250.000,00 kuna (otprilike 35.000 eura) pa se bavi s čim hoćeš, ali vodi računa o tome da ćeš u zatvor ako nekom dopustiš da norme koje si kupio kopira, jer su one autorski rad (sigurno nekolicine genijalnih Hrvata, bože sačuvaj da su samo prevedene sa engleskog). 

Kod takvog st(r)anja čovjek ne može a da se ne upita što bi se dogodilo kada bi norme bile besplatne??? Sigurno bi Hrvatska država propala jer bi joj strašan prihod izmakao. Možda bi, ako bi uspjela nekako preživjeti, uvidjela da su besplatne norme doprinijele bržem razvoju društva, kvalitetnijoj i masovnijoj primjeni propisa, te u konačnosti većoj konkurentnosti u pogledu izvoza.

Cijenjene radnice i radnici, sve vi porezne obveznice i porezni obveznici, male obrtnice i obrtnici, male poduzetnice i poduzetnici, platite norme pa se rugajte, samo ovaj put sami sebi jer dok se kolo vlasti okreće i u njemu jedu i piju (u saboru gotovo besplatno) uvijek gotovo isti, dotle energiju za taj vrtuljak plaćate upravo vi, a dokle će te, to ovisi samo o Vama. Sigurno je jedno: doći će dan kada će te morati reći e sada je dosta ovako više ne može. Ali hoće li biti kasno u smislu da bez jednog novog Chaveza ili Castra ili Tita ili Lenjina ili sličnog tipa, neće biti moguće osloboditi sebe i svoju djecu stege tuđeg izrabljivanja bilo da se radi o sramotnim bankarskim kamatnim stopama ili beskrupuloznoj otimačini zemljišta, tvrtki, ili podjarmljivanja kapitalom koji je nama samima nedostupan jer smo pokradeni. Pokrali su nas oni koji su ovu zemlju doveli u dužničko ropstvo. Oni koji su taj dug na stotine načina i nijansi pretakali i pretočili u vlastite džepove, a nisu, iako su bili u poziciji, ništa učinili da se više ne zadužujemo ili da novac koji posuđujemo ulažemo u profitabilno poslovanje od kojega ćemo zaraditi i dug vratiti.