SJEĆANJA NA BOŽIĆ IZ PERA NEVIRNIKA PRED BLAGDANSKO OZRAČJE ILI OPET SMOJE O DUŠI DALMATINSKOJ

"Kako i zašto san se ja, koji san u ditinjstvu još izgubija našu svetu viru, kako san se ja zalipija za Badnji dan?":

"Od ciloga kalendara najdraža su mi tri datuma - tri za me velike i mile fešte - Prvi maja, sveti Duje i Badnji dan. Najlipši su bili Prvi maja moga ditinjstva, i to kad bi fešta bila zabranjena, stizala su u Split pojačanja policije i đendari, na kontrolna mista postavjali bi se i gevermašine i vojska bi znala izać na ulice sa bajoneton na pušku a radnici u veštite, sa crvenin kularinon isto su se okupjali na Rivu. A di su povorke, crvene bandire, pisma "u divjaka luk i strela, želježnica selo i grad...", pa parola kruva i rada - pa onda u prirodu zavrtit janjca na ražanj...

U socijalizmu kad je svak mora odit u povorku, Prvi maja je izgubija svaki šušt i gušt. Svetoga Duju ne triba ni spominjat. Fjera nad fjeran, na svitu nije bilo take. Ali kako i zašto san se ja, koji san u ditinjstvu još izgubija našu svetu viru, kako san se ja zalipija za Badnji dan? Čin počne jesen, ja omar računan koliko je još dan do Badnjega dana. Pri desetak godin u Zagrebu smo snimali Velo misto i mora san cilu zimu gori ostat. Pisa san u foje kako ću gori učinit svece i dočekat Novu i lipo ću sa otelske ponistre gledat kako snig pada po Tuškancu, ali bakalarski štimung dopra je do moje sobe, ćutija san vonj bakalara i prvon feraton uteka san doma. U otelu san ostavija i kufer i makinjetu i libre koje san donija i nove koje san u antikvarijat kupija.

"Bilo je i u Zagreb bakalara, jili smo ga i u restoran "Korčula" i u gostionicu "Pula" ali nije to to. Nije isto bakalar u Split i bakalar u Zagreb! U ferati san razmišlja ča to jema u tome šporkome bakalaru pa me tako vuče i pritiže? Poludija bi da na Badnji dan ne izin pijatić bakalara. Samo su me jedne godine zajebali komuništi, kad su kurbini sinovi, povukli bakalar, sakrili ga i pustili u prodaju tek za novu godinu. Koje su oni narodu dišpete činili, na muke ga stavjali? Kud ćeš surovijega dišpeta i gore torture nego prid Badnji dan sakrit bakalar? A sićan se kad su omar posli rata študentima u menzan na Badnji dan davali mesa koliko oćeš? I otad ja san se zakleja da mi nikad, nikad na Badnji dan neće uzmanjkat bakalar. Uvik mi je bar jedan bija u kući. I ne bi ga izija, dok ne bi dobavija drugoga. Uvik je jedan bakalar u kuću čeka Badnji dan. A onda je dotur Žagar u Trstu preuzeja obavezu da mene i pokojnoga mi prijateja Šanta opskrbljava bakalaron. I tek kad mi je nikidan stiga iz Trsta bakalar, izija san oni koji je čeka. I kad bi u Splitu nestalo bakalara, ko god me poznaje, svak je od mene tražija da mu dan bar desetak deki. Svojta, susidi, prijateji, svi bi bakalar tražili.

- A ko će mi dat bakalara?

- Bija si u Trst.

- Ali kad san bija, pri dva miseca.

- Bit će tebi osta koji bakalarić?

Javjali bi se i oni koji su u Trst bili posli mene. Jidija bi se:

- A ča niste kupili bakalara kad ste bili vanka?

- Jesmo kupili smo.

- I di van je?

- Bome izili!

- Vraga proždrli, mogli ste ga čuvat ka i ja.

Botu san se smilova starome prijateju i od svoga mu odnija deboto polak. Poludija je.

- Pa je li dilo ovo čoviku donit? Repicu! Pari repica od zelembača.

Kad god razmišljan o bakalaru vidin kužinu naše stare kuće u Velome Varošu i za stolon sve moje pokojnike - mater, oca, tetu Tonu. Za obid je uvik bija bakalar a za večeru slana srdela, kavol na uje, frigana anguja i mali barbuni. I kad san posli jema pinez, kad san moga jist velike barbune, želija san take iste male. Kavol mi ni drag, anguja pogotovo, ali te večeri ja san slako i kavol i anguju jija. Zaželin lipo blagovat sa velikon kandelon nasrid stola zabodenon u šenicu i poza večere pit vino i vodit lipe, šesne, pametne razgovore. Kad je bija u veliku modu dobri papa Đovani, moja teta je pitala:

- Bože moj, da mi je znat ča Đovani najviše voli jist?

- Bakalara, lud je za bakalaron - izmislija san ti čas.

- E pizda je Đovani, ne zna on ča je lipo.

I ja bi falija dobroga papu koji svima radnicima kad mu dojdu u vrtal radit da po litru vina po obroku. I to vina iz svoga podruma. Teti bi i suze potekle.

- Dobroga li čovika, Gospe moja!

A ča je najsmišnije ta moja teta bila je, kako je ona govorila, žestoka komuništovica.

Za Badnji dan mora bit i pravo vrime. Ne smi bit bilo kakvo vrime. Ako je vedro, sija sunce, svitlost smeta, oči suzidu, onda ništa ne vridi. Sve mi prisede. Ti dan i sutradan isto, nebo mora bit sivo, oblačno meko i judi da govoridu: ovo je vrime od sniga, zove snig priko mora.

I sad ja i ona izimo pijatić bakalara, popijemo botiljicu crnoga i srce ti je puno. I suze teču od milinja. I za vrime najžešćega mraka zna san telefonski zvat druga Baju. Oćeš li kompanjo da ti pošajen bakalara?

- A ča ti šjora pizdo misliš da ga u mene nima. Ajde dojdi, još koga dovedi. Jema ga dva bronzina.

- A fritul?

- Evo ji, još ji friga. Trči dok su teple!

Pri večere zna san sa pokojnin likaron Vidovićen, sinon velikog slikara, prošetat kaletan Veloga Varoša. Iz svake kuće dopira je miris bakalara, uz ponistre vidili su se bori, u potleušican na stole bile tavaje. Svuda su se frigale fritule. On bi sta.

- Čujete li? Nije jon dobro uje. Malo je upaljeno. A nima gore stvari i za bakalar i za fritule od upaljenoga uja. Sve će in bidnima progorčat.

ČA MI SE RUTAJE

Pri, u staro vrime, bakalar se jija priko cile godine. Tek je zanji decenij on posta skupa gospodska spiza. Pri drugog svjetskoga rata na peškariji si svaki dan moga kupit već namočeni i istučeni bakalar. Prodava se ka i svaka druga riba. Čak i po butigan se od petka kupova namočeni bakalar. I ja mislin da ga se nidir na svitu nije jilo više nego u Dalmaciji. Jila ga je cila Dalmacija, i boduli i Vlaji. Kad san bižingava po starin librima naša san jedan puno lipi, dragocjeni podatak. Tamo, daleke godine Gospodnje 1910. zastupnici u Dalmatinskome saboru u Zadru predlagali su da se u Dalmaciji formira posebna parabrodarska kompanija koja će se bavit direktnin uvozon bakalara iz Norveške. A onda su pisali ne bakalar nego bakaljar. I posebni vapor su za tu svrhu planirali kupit. Morete zamislit koliko je gladna Dalmacija gucala tega bakalara!

I otad pisma: Ča mi se rutaje / Ji san bakalara / Ča mi se rutaje, Bakalar na uje!

I još onda za vrime Auštrije, vas škart, sva bofl roba koja se uvozila iz Trsta zvala se "bakalar za Dalmaciju". Čak je i jedna kazališna družina iz Zagreba kad je gostovala u Split (a predstave su jon bile slabo opremljene) napadnuta u novine pod naslovom "Bakalar za Dalmaciju". A znate li da je ona ispočetka, pri godin, znala na me vikat kad bi se ruta poza bakalara. Ona nije ni znala da je to najveći kompliment domaćici. A moja pokojna mater bila bi sritna. Rekla bi: Ola ča si se lipo ruta! Slako si izija. Guštala san te gledat kako jiš! A ča ću riči trošit? Ovi današnji nesriknji svit, ne zna ništa. Ni o čemu pojma nima.

BLAGO SIROMAJIMA

I evo nan je doša Badnji dan. I vrime ugodilo. Metereolozi su najavili orkansko jugo ali srićon su falili, mirno je, tijo, fino, meko oblačno. I sve je na svoje misto - kako Bog zapovida. Ne znan je li se u istoriju grada ikad izilo ovoliko bakalara. Svaka kuća skuvala je bakalar. Za siromaje koji nimadu pinez bakalar se dili po restoranima. I neka ko još dojde prigovarat da ova naša nova država ne vodi konta o siromajima.

A bakalar se sirotinji dili i to ne na kazan nego ji kamarjeri ka gospodu služidu. Ne znan ča je sa vinon. Bakalar mora plivat u vinu. Ako in bar po litre po glavi ne daju, sve će sirotinji progorčat.

Da je najžešća magla, noćina, crna tmica, da ni jedna letrika ne gori, da ni jedna lanterna ne radi lako bi bilo pronać Split. Po vonju od bakalara. Danas je Badnji dan, čeka me bakalar za obid i večeru, a već san ga štuf. Susida mi je uranila, skuvala ga je jučer jer da danas neće jemat vrimena i donila me duboki pijat. Polak san ga izija za obid, polak za večeru a sad me toka opet sve iznova. A umoran san, noge i ruke me od truda bolidu. Četiri puta san pod tereton učinija po osandeset skal. Nosija san iz butige vino i mineralnu vodu. Prijateji mi dolazidu na obid i večeru i ne smi falit. Nikor u moju kuću ne smi ostat žedan.

Asti boga! Evo se jopet vraća jedna socijalistička situacija. U osan uri ujutru bija san u butigu a kruva nima. Tražija san još u dvi butige. Nima, nestalo, razgrabili su ga. A dva dana će butige bit zatvorene - za Božić i sv. Stipana. Misto trkat i tražit po gradu, telefonira san prijatejima: svak neka donese za se kruv.

A znate li štioci, da još jema po Splitu žen koje ne znadu pripremit bakalar? Domaćica, a bakalar ne zna skuvat! A eto ne zna! Gospe moja, koja je to injoranca, nebriga, podcjenjivanje muža, famije... Prijateju, koji jema ti slučaj, otvoreno san reka:

- A šta čekaš, šta se ne rastaviš?

- Pa za to?

- E, za to!

Da te privari moš jon oprostit, ali ako brujet ne zna učinit ako ne zna fritule pofrigat ni kroštule a šta jemaš čekat. Oli je šupiraj nazad u matere, pa neka se vrati kad nauči. I ja mislin da nima pametnoga suca koji ti u parnici za razvod braka ne bi da prav.

Ona je došla sa pazara i pripovida mi da jema svega. Ma baš svega, isto ka u mirno vrime. Jema pršuti, pancete, suđuki, kobasic, krvavic, pečenice, pulastri, tuk, pivac... A došla je deboto prazni ruk, samo sa bokun janjčića u kartol.

- Mogla si bar jednu tučicu kupit.

- Nima mali. Jema veli od deset - petnajst kili.

- A kako ji nosidu? Je li u karijoli oli na kosti?

Sitija san se! U Srbiji je glad, na televiziju san gleda kako ni u Novi Sad nima kruva. I sad kad je božićnje primirje, kad ne pucadu kaluni, naše dušmane najučinkovitije ćemo bombardirat kad bi ji se obasulo sa kartolinan i fotografijan naši pazari i tržnica punima svake gracje božje. Neka jin gre voda na justa, neka skroz popizdidu.

I BOGU SE ZGADILO

Sveta noć nije mirna ni tiha. Najpri je pridvečer zapuvalo jugo pa bacilo na lebićadu. Urla vanka vitar i nabrekla mi vrata, koja od sobe vodu na teracu, svaki čas rastvara. Zaludu se borin. Čin ji zatvorin udarci lebićade ji rastvaraju. A lani i je marangun popravija. A kad je ferma vitar, počeli su triskat gromi, nebo se rastvorilo. Bidan svit koji se sprema na ponoćku. Ko je iša po takome povodnju svi bi mu griji morali bit oprošteni.

Puna me sinoć bila kuća svita, došlo je više gostiju nego jeman katrigi. Blagovali smo, ćakulali, pivali, televizor nismo ni otvarali. I tek ujutru slušan talijanske visti. Kaluni, ofenzive, bombardiranja, mrtvi, ranjeni... Nu ti boga a di se to sad tuču jer u nas je božićno primirje? Bosna, Sarajevo, Mostar. Ajme Gospe, onda je ovo u nas. Primirje nije trajalo njanci minut, njanci sekundu. I na sveti dan kojemo se gore no ikad. Slaje no ikad. Koja je ovo štirpa svita! Molimo se za mir, klecamo, na kolina padamo, tučemo čelon o mramor, molimo skrušeno, zazivjemo Boga, Isukrsta, Divicu Mariju, poglavari nan i primirje dogovore i cili svit je malo odanuja di neće kad je ipak, ipak postignut bar ti napredak, ka znak dobre voje.

Bog će se smilovat, Bog će nan svima pamet prosvitlit. Je malo morgen! Jema bit da smo se i Bogu i Alahu zgadili. Diga je Bog ruke od svi nas. Ne vodi konta o nan. Nije ni Bogu lako sa ludin narodima. Nije Bog pristran ne moš ga ničin potkupit, obrlatit, privarit. Nije on na ničijoj strani, ni na našoj, ni na strani naši dušmani. Toliko je otrova i mržnje u nama da bi se cilo nebo zatrovalo. I kako smo se uputili, klat ćemo se do zadnjega. Je li ovo najsuroviji, najkrvaviji Božić u ciloj istoriji krvavog Balkana?

I moj stari pametni kompanjo, moj Šarko, se ove dane izbezumija. Oko kuće se neprestano čuje pucnjava, petarde, tondini, rokete i di koji šaržer. I na svaki pucanj on laje, reži. Jer on bi tija mirno spavat. Interesantno, kad tuču gromi, ne laje. Gromi mu ne smetaju, a je li pukne, omar se jidi, brontulaje, reži, laje. Tija bi reć: koji van je kurac pa i u dane koji su van sveti najžešće pucate!

Opet orkansko jugo. Malo se smirilo pa još žešće navalilo. I vitri su poludili. Nima više meštralići, burini, južini. I oni su se pritvorili u monstrume, u meštralune, buretine i južetine. A pošćeri još nisu donili penšjune. Ni za Božić ni za Novu. Oli državi nije sve isto dat penšjune tri dana pri oli posli? Jema bit da ćedu nan penšjune dilit jušto tako da moremo proslavit pravoslavni Božić i pravoslavnu novu godinu."

Miljenko Smoje (Feral Tribune, 4. siječanj 1994.)

Senzacionalno: EKIPA INIH JEDNOGLASNO PODRŽALA INICIJATIVU ZA OSNIVANJEM NOVE ANTIDRŽAVE. NOVOOSNOVANO DRUŠTVO OBUHVAĆA CILI SVIT I POZNATI SVEMIR A ZOVE SE OVI SVIT

Na tajnovitom sastanku u skrovitim bespućima Lijepe naše zbiljnosti nedaleko od šuma stoljetnih krošnji, a daleko od pogleda javnosti, sastala se Ekipa inih i odlučila podržati inicijativu Jednog Od, koji je osmislio nov, do sada nepoznat, način razvoja međuljudskih odnosa na razini zemaljske balote i nazvao ga OVI SVIT.

Nova antidržava Ovi svit, ima legitimitet i ne mora od nikoga biti priznata, jer obuhvaća sve što na ovoj baloti postoji, dakle iznad nje nema druge.

BITNE UPUTE NADLEŽNIMA

Kako antidržava OVI SVIT želi biti izrazito jeftina, to sve što stanovnicima treba biti će dostupno preko interneta. Sve što tamo nema stanovnici trebaju sami osmisliti ako im zatreba.

Proglašava se ukidanje svih današnji poreza i davanja.

Svi koji su na plaći osiguranoj iz poreza i drugih sredstava prikupljenih od onih koji stvaraju višak vrijednosti, otpuštaju se i upućuju da se priključe u radu onima koji stvaraju višak vrijednosti.

Svi oblici administracije se ukidaju.

Svo oružje jače od puške se ima uništiti.

Sve puške imaju biti podijeljene na način da svakoj obitelji pripadne jedna puška koju moraju držati pod ključem, a ključ čuva obiteljsko viječe punoljetnih, uključivo i žene i za to odgovara užoj zajednici.

Novac se ukida, a uvodi se sustav mijenjanja vlastitog proizvoda za elektronsku protuvrijednost pri prodaji ili zamjeni proizvoda.

Elektronska protuvrijednost je automatizirana sukladno ponudi i potražnji svakog pojedinog artikla i na nju nitko nema utjecaj.

Napomena: sustav je u radnoj provjeri i očekuje se njegova skora implementacija u realnom vremenu.      

PROGRAMSKE ODREDNICE

Tko ima neće mu se dati, a tko nema daće mu se! To se prvenstveno odnosi na duhovne potrebe, ali ako li to ne bude dostatno proširiti će se i na materijalne stvari.

Ako si nesretan, malo pritrpi, nakon kiše stiže sunce. Tu se nema puno za dodati, osim da ima nesretnih koji ne znaju da su u suštini sretni, jer im to niko nije reka.

Ako si gladan premda radiš, uzmimo osam sati, i za tebe ne vrijedi ona ko radi ne boji se gladi, više nemoj raditi to šta si radija.

Dosadašnji oblik organiziranja života na Zemlji podrazumijeva da di si se rodija tu i pripadaš, a ne tamo di bi tija pripadati. Tako ako se rodiš u Prnjavoru ne mo'š biti Englez i sl.. U antidržavi Ovi svit nema više takvih problema. Nije važno di si se rodija, nego di želiš živiti i ko želiš biti. Sve ti je moguće. Ako se rodiš u Bangladešu, svejedno mo'š biti Englez. Moš di oćeš, kad oš i kako ti drago.

Svit koji ne bude tija živit u Ovom svitu, i bude tija vratit nazad dosadašnji sustav državica, poreze, prireze, i ostalu pljačku moći će to učinit, ali u drugom kutku svemira, kada god to poželi, naravno nakon što im to tehnologija dopusti.

No to su sporedne stvari jer će većina ljudi u OVOM SVITU biti sritna.

TKO SU I KOGA TO U HRVATSKOJ JAŠE KURTA I MURTA?

Pa naravno Hrvatske porezne obveznike koji nisu jahanju skloni.  Mi smo njihov konj. Njima nije bitno rješavanje problema hrvatskog društva, jer im se svake četiri godine, ovisno o spretnosti i domišljatosti, pruža prilika da nas ponovo zajašu. Morate priznati da, ako je nekom sklonost jahanje, taj trenutak jedva čeka i baš kao i dijete nikome svoju turu ne želi prepustiti. Toliko se uzjašu, da ne vode računa o potrebama konja. Je li žedan, je li gladan, treba li mu odmora i njege? Ništa se ti ne brinu, jer uzimlju zdravo za gotovo da će konja uvijek moći jahati. To je apsurd, ali i pokazatelj kolika je pamet u Kurte i Murte.

Upravo iz navedenog razloga, svake četiri godine, sad već nakon toliko godina bespoštednog gonjenja i nebrige, hrvatsko kljuse, dakle iscrpljeni ljudi koji mukotrpnim radom stvaraju ovoj zemlji dodanu vrijednost, pitaju se dokle ćemo ovako. Koliko će još moći izdržati ovo kljuse, koje je na teškom dopingu tuđinskih banaka i bjelosvjetskih financijskih organizacija. Ima li ikakvog izlaza, osim ovoga koji nam Kurta i Murta prije nego nas uzjaše serviraju u hvalospjevnim odama vlastitoj uzoritosti.

 Tumač za Engleze

Ima!

Ali to nije kozmetika za konja, to je tretman skidanja kljuseta sa dopinga. Moglo bi biti i neko drugo revolucionarno rješenje, kao na primjer da dug koji je potrošen na doping ne vratimo, već da proglasimo tvornice u kojima se proizvodi nacionaliziranim, pa ga nastavimo uzimati, bez plaćanja. No to nam svjetski hoštapleri, boss-ovi i dileri očito nikada ne bi oprostili, te bi prošli slično kao El Komadante i njegova borba za pravicu.

Kako onda to izvesti? Jednostavno!

Našeg konja, sad već kljuse, jašu Murta i Kurta, koji u svakom mandatu imaju sve više i više stranačkih i obiteljskih članova, koje trpaju u bisage i koje kljuse treba tegliti. Uz to kljuse gone bičem u galop sa svim tim teretom da im užitak jahanja bude što veći, a Kurta ili Murta jašući, na dugom štapu drže tako željenu mrkvu mirnog i poštenog života.    

Da bi konj bio ponovo na visini zadatka, možda kao u snovima iz ,91, treba mu predaha, da se dobro najede i napije, da se skine sa dopinga. Treba mu dakle bolji gospodar od Kurte i Murte. Treba jahač koji je lagan, koji neće konju napuniti bisage balastom poltrona, koji će, ustreba li, dio puta preći pješke veseleći se oporavku svoga konja.

Tumač za Jugonostalgičare

Poštovano svekoliko pučanstvo s likom kljuseta u što i sami spadamo:

Da bi Hrvatska ponovo stala na noge treba joj predah od plaćanja tolikih poreza. Trebaju hrvatski građani i seljaci koji stvaraju višak vrijednosti u ovom društvu biti oslobođeni poreznih nameta, koji su takvi da polovicu radnog vremena rade za porez, a drugu za golo preživljavanje. Treba sa bjelosvjetskim bankarima postići sporazum o uvođenju beskamatnog moratorija od najmanje 30 godina za povrat onoga što smo im dužni. Treba na razini države smanjiti PDV porez na 5 %, te sve ostale parafiskalne namete ukinuti i takvu politiku garantirati investitorima narednih 50 godina.

Tumač za ljubitelje kviza

Kada bi jahači tako postavili stvari konj bi ojačao dobrom hranom (prilivom sredstava od investicija zbog malih poreza), postao bi spreman za utrku sa drugim konjima, pa čak bi postojala šansa da se pridruži ergeli najboljih konja kao što su konj Švicarac, konj Belgijanac, ili pak konj Šveđanin i Norvežanin.

Zbog toga Kurti i Murti, kao budalama, koje pojma o konjima nemaju, treba oduzeti jahaću dozvolu i trajno ih diskvalificirati.

Tumač za poznavatelje naše stvarnosti

Šta o Kurti i Murti kaže Internet:

·         Kurta i Murta su dva najbolja prijatelja, njih dvojica uvijek idu u paketu i nikad se ne razdvajaju. Nisu u krvnom srodstvu iako jako sliče jedan drugom. Često su u prevrtljivi i nikad ne znaš zapravo sa kojim imaš posla, obično ih najviše ima po javnim ustanovama, a poglavito u izvršnoj vlasti. Na selo rijetko dolaze. Narod im je za seks najprivlačniji, otuda i rečenica, sjaši Kurta da uzjaše Murta.

·         Sjaši Kurta da uzjaše Murta ili po domaću: Najebasmo svakako)

·         Dva glupana koja su baš imala sreće u životu.

·         Najpoznatiji džokeji na ovim prostorima.

·         Toliko su poznati da im se imena mogu pisati i malim slovom.

Ovom prilikom Vam prenosimo ono što nas kod MIROVINA boli, a gospodin s ovog svita M.K. je to uobličio pod naslovom:

„Mirovina – velika prevara" – novi detalji

Mirovina koju nam daju, kao robovima je višestruka prevara – najmanje šesterostruka:

1. Vladajući muljaju i pljačkaju mirovinske fondove:
http://www.dnevno.hr/novac/umirovljenici-u-panici-gdje-je-nestao-dio-novca-obveznih-umirovljenickih-fondova-113480

Iz mirovinskog fonda nedostaje barem 20 milijardi kn, a političari – lopovi ne žele reći gdje je nestao taj silni novac. 

2. Novac iz mirovinskih fondova se nenamjenski troši:
http://direktno.hr/en/2014/direkt/9965/Otimanjem-budu%C4%87nosti-na%C5%A1e-djece-Vlada-provodi-eutanaziju-stanovni%C5%A1tva.htm 

„Vijest da će Vlada potiho uzeti novac iz drugog stupa mirovinskog fonda i preliti ga u tekuću potrošnju, odnosno da će potrošiti naše mirovine da bi isplatili sebi i svojim službenicima nezasluženo visoke plaće, izazvala je brojne vrlo negativne reakcije ekonomista i ekonomskih analitičara.
Slavko Kulić: Želim podsjetiti da se mirovine i danas isplaćuju velikim dijelom iz sumnjivih rasprodaja državne imovine i iz inozemnog zaduživanja. Mislim da se čak oko 47 posto mirovina isplaćuje na taj način.“
Hrvatski Kabalci se smiju dok uništavaju ljude svojim lopovskim odredbama koje navodno trebamo slušati i provoditi na sveopću štetu svih nas.

3. Uplaćivanje za državnu mirovinu u Hrvatskoj se ne isplati:

http://www.dnevno.hr/novac/dozivjeti-stotu-pogledajte-pljacku-preko-mirovinskog-sustava-u-kojoj-smo-svi-zrtve-129286

Morate biti u mirovini 30 godina da vam se vrati vaš uplaćeni iznos koji ste mogli trošiti u mladosti, kada je to bilo važnije i kada je novac bio potrebniji.
Ako u mirovinu odete sa 67 godina, TEK SA 97 GODINA ćete dobiti nazad iznos koji ste uplatili za mirovinski staž, a dobitak od kamata nećete ni dobiti!

4. Kada se napravi izračun mirovine, tek onda se vidi koliko je zapravo velika prevara.
Kao primjer navodim podatke jednog prijatelja koji ima oko 27 godina staža sa neto plaćom od 4100 kn.
Izračun bruto iznosa plaće se može dobiti ovdje:
http://www.rrif.hr/wct_index.php?run=kalk16&wct=230&neto_bruto=neto 

Izračun pokazuje da bruto iznos za neto plaću od 4100 kn, uz prirez od 13 % iznosi 7580 kn.
Od toga mirovinski doprinos iznosi oko 1300 kn mjesečno.
Kada se tih 1300 kn stavi u program za računanje glavnice, dobitka, kamata i rente (mirovine) u fondovima, onda dolazimo do zanimljivih rezultata:
Državni službenik mu je na upit rekao da će mirovina pod trenutnim uvjetima (koji se i dalje namjerno pogoršavaju) iznositi oko 1800 kn:

Proračun pokazuje da je mirovinski fond u tom slučaju oplodio novce sa svega 2,17 % godišnje!
Da su ti isti novci (624,000 kuna) stavljeni u banku, dobili bi 4-6 % godišnje, a državne obveznice donose 6-8 %.
Zašto se onda novac iz mirovinskih fondova ne da jednostavno bankama uz postotak od 4-6 % ili obvezničkim fondovima koji rade 6-8 %, što bi donijelo drastični rast mirovine?
Sa 4 % bi mirovina bila više od 5100 kn:

Sa 5 % bi mirovina bila više od 8200 kn:

 Sa 6 % bi mirovina bila oko 12800 kn:

Kada bi fond radio sa 6 %, onda bi mirovina nakon 27 godina iznosila oko 5200 kn, i prijatelj bi rekao „Do viđenja gospodo. Dajte mi mojih 5200 kn i odlazim da vas više ne vidim!“.

Na internetu postoje informacije o radu fondova i prema njihovim podacima mirovinski fond radi sa 7 % godišnje, što je otprilike na razini dobitka fondova koji rade sa državnim obveznicama:
http://www.azfond.hr/omf/graph/graph.html

Nakon 27 godina uz dobitak od 7 % to bi izgledalo ovako:

Sa 7250 kn, što je skoro 1000 EUR, čovjek može mirno nakon 27 godina rada otići u mirovinu i osloboditi prostor za mlađe.
Nakon punih 40 godina izračun izgleda ovako:

Mirovina od 19400 kn je takva da penzionirani čovjek može slobodno putovati po svijetu!

5. Naravno, robovlasnici su dodatno zakinuli ljude tako da računaju kaznene postotke za svaku godinu manjka radnog staža, što ne radi niti jedan normalni fond, i to dodatno opterećuje robove koji za njih crnče i uplaćuju poreze.

6. Ako slučajno čovjek umre prije nego što doživi mirovinu, Demonska Država sav uplaćeni iznos jednostavno otima i ne daje ga nasljednicima, dok ostali normalni fondovi daju nasljednicima uplaćeni novac.

Usprkos toj ogromnoj krađi od svih onih koji su umrli prije ili poslije umirovljenja, mirovinski fondovi i dalje grcaju u nepremostivim problemima, što samo po sebi jasno ukazuje na veliki, još uvijek neotkriveni kriminal vladajućih struktura.
Dakle, razmjeri prevare u vezi mirovina su jezivi.
Zaključak je da je daleko bolje odmah imati i koristiti te novce ili ih sam uplatiti u bolje fondove (s dobiti 8-12 % ili čak i više ako je povoljno vrijeme bez krize), nego uplaćivati ih lopovima s nadom da ćemo doživjeti 97 godina, da bi taj isti uplaćeni iznos (bez kamata) dobili nazad u turbo-dubokoj starosti koju gotovo nitko neće doživjeti!

Njihova ideja je neprekidno držati ljude u ropstvu da rade za mizernu crkavicu i da nemaju dovoljno niti za osnovne životne potrebe, a onda im još otimaju stanove i kuće.

Sada još više stežu, jer su dobili takve naredbe od kriminalne Bilderberg grupe, koja se sastaje jednom godišnje.
U sustavu postoji ogroman broj parametara kojima se oni igraju i podešavaju ih tako da svima život bude sve teži.
Mi zapravo živimo na planeti obilja, koju su oni manipulacijama pretvorili u zatvor, gdje robovi crnče za crkavicu i ne mogu čak niti preživjeti ako im oni to ne dozvole!“

Ekipa Inih poručuje: „Pljačka im materina“ i misli da bi Zrinski rekao „U boj! U boj!“

ŠTA SVE NEĆE RADITI DA SE ISTAKNU!

VIDITE ME! BEZ RUKU!
 

VIDITE ME! BEZ NOGU!

VIDITE NAS! BEZ PAMETI!

OSVRT EKIPE INIH NA ĆAKULE OREŠ KO VI Ć(ovik)A S SVJETSKIM BANKARIMA I INVESTITORIMA

A jesu li s njima na taj način razgovarali i predstavnici Poljske i Islanda? Ako ne znate da Vam kažemo: Nisu? Zašto? Zato što u tim zemljama vlada Pamet a ne Glupost. Kako drugačije objasniti da smo se mi strmeknuli u ponor i da iz njega ne znamo, a da su se oni, iz tog istog ponora izbavili radeći upravo suprotno od nas, tj. ne tražeći od bankara način kako da se spašavaju, već nacionalizirajući, a ne sanirajući propale banke, sudeći bankarcima zbog kriminala, te uvodeći poseban porez na dobit financijskih institucija. To su potezi, a ne uvođenje poreza na nekretnine i to retroaktivno, tj. na nekretnine koje su izgrađene uglavnom od plaća njihovih vlasnika, tj. već oporezovanim novcem, obzirom da su se u Hrvatskoj isplaćivale, te da se i nadalje isplaćuju neto a ne bruto iznosi plaća. Drugim riječima radnici koji u socijalizmi nisu imali gdje ulagati, a imali su terene za gradnju ulagali su u kuće, bilo da su ih gradili za podmladak, bilo za iznajmljivanje turistima. Gradeći te kuće nisu bili upoznati da će im se novac uložen u građenje kuće ponovo oporezovati, porezom na nekretnine (dvostruko operezivanje i to još neto plaće), jer da su to znali sve bi pojeli i popili, a ne bi dopustili da im vlast njihov krvavo zarađeni novac otme zakonom, koji se protivi zbog retroaktivnosti čak i rimskom pravu, a sve kako bi ga bacila u bankarski bunar bez dna kao što je bacila sve ono što je od seljaka i građana do danas pokupila.

I na kraju malo izjava onih kojima smo, ukazavši im povjerenje, dali pravo da u naše ime vladaju nama samima:

POREZ BANKAMA A NE NARODU ILI BRAVO POLJSKA. NACIONALIZACIJA BANAKA ILI VIVA ISLAND! DOLI NAMA VLADAJUĆA GLUPOSTI!

Jutarnji, Dnevni, Večernji, Noćni, listovi, a i takve televizije, pa ni moj televizor osobno, nisu se udostojali dati ni primjeren, a kamo li akcentiran, kako se to danas reče, naglasak na najvažniju vijest u zadnje vrime, ako ne i zadnje stoliće! Prenija ju je i to nekako skromno samo Reuters. To je vist zbog koje su se navukle tmurne misli onima koji nas žele strpati u dužnićko ropstvo. Ako ne znate koji su to da Vam ponovimo. To su prvo oni koji štampaju šolde i dile ih kako bi im drugi bili dužni i kako bi s njima mogli kako oče, a drugi su oni koji bi tili šoldi bez rada pa jedva čekaju da im ih prvi dadu. I jedni i drugi prešutno znaju da šoldi neće biti nikada vraćeni, no to ih ne smeta jer i jedni i drugi ostvaruju svoje ciljeve. Prvi kupuju šta žele, dok drugi prodaju što nije njihovo, a upravo zbog toga se ti drugi  bore za Vlast(u), jer bi inače da tako nije od nje bižali ka pametan od blesavog.

Njima usprkos dogodila se jedna Poljska. Jedna zemlja u kojoj još viruju u deset božjih pravila, u rad i poštenje. U kojoj se Vlast(a) nije dala kupiti i zbog koje sada one koji bi davali šolde boli glava, jer ne znaju šta će.

Sada se svekoliko pučanstvo sigurno s pravom pita šta su to ti Poljaci učinili da ih ode uzdižemo u zvizde. Normalno da svekoliko pučanstvo o ničem nema pojma jer mu javni i privatni mediji ništa nisu rekli. Sva srića da Ekipa Inih ima tajanstvene medije koji prenose i ono što drugi neće.

Dakle, Evo van ga na!, rekla je Poljska bankarcima i od 01. veljače 2016. godine uvela poseban porez svim financijskim institucijama u toj državi. Sada neka se bankarci pitaju kada će biti bolje.

Dok naša vladajuća svita prvo bankarcima predočuje poreznu politiku, Poljska svita je učinila upravo suprotno, okrenuli su pilu na pravu stranu i prema bankarcima postupila upravo onako kako bankarci postupaju prema nama.    

Od tog novca financirat će se subvencije za bolesnu djecu Poljske. Banke i osiguravajuća društva od ove godine plaćat će 0,44 posto poreza na aktivu, što će poljskom budžetu donijeti 4,4 milijarde zlota godišnje, odnosno 1,1 milijardu dolara.

Da još na našto podsjetimo: Dok smo mi, bez odluke na referendumu, morali sanirati novcem poreznih obveznika banke (Dubrovačka, Riječka, itd…), dotle je Island banke pustio da propadnu, pa čak i upriličio suđenja bankarcima za nesavjesno poslovanje (Kako banka može propasti?). Island je, za sada, jedina zemlja koja se svojim snagama izvukla iz velike ekonomske krize i postala prosperitetna, a nacionalizacija banaka bio je jedan od ključnih koraka.

Svekoliko pučanstvo ima razloga pitati Vlast(u) Da li je ispravna bila odluka vlasti Hrvatske ili Islanda? I što će sadašnja Vlast po tom pitanju poduzeti! 

VLADO, ODMORI SE, ZASLUŽILA SI?

Još od 1991, od kada je demokratski izabrana vlast, u ime većine stanovnika, odlučila da država Republika Hrvatska istupi iz dotadašnje zajednice država nazvane Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, demokratski birane vlasti Republike Hrvatske neumorno rade na boljitku svog stanovništva.

U svojoj arhivi našli smo jednu staru fotografiju naroda i vlasti.

U ime tog boljitka do sada su se, u ime svih nas, zadužile po procjeni neovisnih stručnjaka oko 56.000.000.000,00 eura, u što se lako možete i sami uvjeriti na stranici:  http://hrvatskidug.com/

Uz taj posuđeni novac, demokratski izabrane vlasti su, u ime Republike Hrvatske, tj. njenih stanovnika, tj. onih koji su ih birali i onih koji nisu, pribavile temeljem raznih prava, poreza i prodaje zajedničke imovine od 1991. do danas, cca 700.000.000.000,00 eura. Pogledajte tu: http://www.mfin.hr/hr/proracun

Kada se uzme da demokratsku vlast bira oko 3.755.000 birača, što iz Hrvatske, što iz inozemstva, te da u Hrvatskoj živi oko 4.300.000 stanovnika, dolazimo do mogućnosti prikaza nekih interesantnih brojeva:

 Izračunajmo koliko je demokratski izabrana vlast Republike Hrvatske od 1991. do danas 2016., dakle u proteklih četvrt stoljeća, porezima i drugim metodama uzela novca od stanovnika Republike Hrvatske:

700.000.000.000,00 eura / 4.300.000 stanovnika = 162.790,00 eura

Izračunamo koliko se je demokratski izabrana vlast Republike Hrvatske od 1991. do danas 2016., dakle u proteklih četvrt stoljeća, u naše ime zadužila:

56.000.000.000,00 eura / 4.300.000 stanovnika = 13.230 eura

svaki stanovnik Republike Hrvatske od 1991. godine do danas u prosjeku je državi dao temeljem zakona koje su donijele demokratski izabrane vlasti iznos od 162.790,00 eura, te se posredno, preko odluka demokratski izabrane vlasti, zadužio na tržištima kapitala i drugim načinima za 13.230,00 eura.

Uzmimo da, kao što to podaci kažu, prosječna obitelj u Republici Hrvatskoj ima 3 člana. Znači da se prosječna obitelj u proteklih dvadeset i pet godina odrekla (čitaj pod prijetnjom ovrhe platila), temeljem zakona koje su donosile demokratski izabrane vlasti, svog vlastitog novca u korist svoje države u iznosu od:

(162.790,00 eura + 13.230,00 eura) * 3 člana = 528.060,00 eura

Tim novcem su demokratski izabrane vlasti baratale kako bi svima nama bilo bolje. Kako bi našoj djeci bilo bolje. Povjerenje su dobili jer su voljni u naše ime i našim novcem poduzimati sve da nam život bude ružičast. A da li nam je bolje? Oče li našoj djeci biti ružičasto, ako već nije nama? Iz dosadašnjeg iskustva možemo reći da su sve vlade do sad bile slične i da nam je sve to gore.

Rezultate tog rada možete pogledati ovdje:

https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/hr.html

Zbog svega navedenog i da vlasti nekako lakše padne uzimanje novca od svojih građana Ekipa Inih je odlučila poduzeti sve radnje na skupljanju potpisa za raspisivanje referenduma sa samo jednim demokratskim pitanjem:

Da li ste za to da i dalje plaćate poreze i prireze i da se demokratski izabrana vlast u vaše ime i u ime Republike Hrvatske zadužuje ?

S obzirom na to da su u Ekipi Inih sigurni da će svekoliko pućanstvo zaokružiti DA, demokratski izabrane vlade moći će i dalje legitimno djelovati u ime svih stanovnika Republike Hrvatske, pa makar to bilo kao i do sada na opću žalost, npr. uvođenjem poreza na nekretnine koji zasigurno svi stanovnici Hrvatske jedva čekaju i s ushićenjem iščekuju. O čemu ste imali prilike pročitati na stranicama Ovog svita: 

POREZ NA NEKRETNINE ILI OTIMAČINA PO SVAKU CIJENU
i
RAFALNO OPOREZOVANJE IMOVINE, POSEBNO NEKRETNINA ILI MOBITELA (bumo videli)
      

No ako bi se, slučajno, desilo, iz tko zna kojeg razloga, da svekoliko pučanstvo zaokruži, ne daj bože, NE, vlast bi se, obzirom da više ne bi imala šta trošiti, trebala malo odmoriti, tj. poći na duži neplaćeni godišnji odmor, dok se svekoliko pučanstvo malo financijski ne oporavi, tj. zaradi barem ono to su dali vlasti u proteklih 25 godina.