Svit se dili na sto načina.
Na bogate, siromašne, pametne i glupe, zdrave i bolesne, vako i nako, a mi ćemo
ga danas podilit glede vrimena i šoldi.
Ima svita koji ima i novce i
ovce, šta će reći slobodna vrimena da u šoldima uživaj, u izobilju, svaka in
čast kad in more bit.
Ima i onih koji nemaju ni novce ni vrime. Š njima možemo
suosjećati i ništa više.
Najviše se želimo pozabavit onima koje se more metnit u dvi grupe, koje čine većinu svita na
zemaljskoj baloti,: onu di čovik ima slobodna vrimena, a nema šoldi i drugu di
ima šoldi a nema slobodna vrimena.
Kada bi nekog bez slobodna vrimena
pitali u kojoj bi grupi od te dvi rađe bija, sigurno bi reka da želi u onu bez
šoldi, a jopet kada bi to pitali onega sa slobodnin vrimenon sigurno bi se odlučija
za onu di šoldi ima. To je u ljudskoj prirodi, biti nezadovoljan onim šta imaš
i tražit uvik nešto drugo.
Međutim njihovi odgovori su potpuno
subjektivni, jer je svaki od pitanih na neki način zakinut, pa pod tim
pritiskom njihovi odgovori nisu utemeljeni na postulatima zdrave pameti i
psihijatrijsko-psihološko-filozofskih usmjerenja stručnih krugova Ovega svita,
naročito onih koje osobno poznajemo, a zovu se „Ekipa inih“.
Ta ekipa, čije rezultate iz Japana ovom prilikom pokazujemo slikom,:
na čelu s nekim našim
stručnim znancima, koja se može okarakterizirati silom bez premca, koja se može
uspoređivati samo još sa crnom rupom Ovog svita, dakle silom koja sve privlači
i proždire, bilo planete, sunca, galaksije, bilo tuke, zečeve, manjištru,
njoke, pašticadu, oli prajce u komadu, pa tako silna uzima si za pravo da ne
trpeći pogovora, svima u širem krugu obznanjuje da je došlo vrime da se ovi
svit transformira iz neuspjelih demokracija u stvarno društvo uživanja. Do
toga, po njima, može dovesti samo jedan koncept
u kojemu glavnu ulogu igraju „Ekipa inih“ i spomenute dvi skupine svita. Oni sa
šoldima i bez slobodna vrimena i oni drugi bez šoldi i sa slobodnin vrimenom.
Pitate se kako? E ovako su nan to pojasnili iz rečene Ekipe:
"Oni šta imaju slobodna
vrimena a nemaju šoldi su ti koji znaju uživati u životu. Svi takvi su u Ekipi
inih i kontigentu izvozno orjentirane udruge. Malo koji se od njih odreka
životnih gušta prije roka. To je svit koji uz puno laganinija i malo mašte i di
koju šoldu, može proć kroz život da im bude lipo.
Oni drugi sa šoldima i bez slobodna
vrimena su niki nesritni, žalosni, nikad zadovoljni svit, oni koji nemaju kad
upoznati Ovi svit i njegove lipote. To su radoholičari, udarnici i udareni,
koji više sliču Tartifu, nego Pometu. Njima je u stvari poimanje užitka
patološki usmjereno na rad i grabljenje šoldi. Pitanje je može li ih se uopće
izličiti. Da, da, dobro ste čuli ličiti, jer „Ekipa inih“ smatra to stanje
bolešću i to zaraznom. No recimo da je moguće, uz izniman doprinos stručnjaka psiho-šah-mata
privoliti ih da se dobrovoljno uključe na terapiju kojom bi im se ukazalo i
omogućilo da se odreknu viška šoldi i da probaju naći pravi omjer između rada,
priliva šoldi i slobodnog vremena, pa da ih se kroz terapijsku obradu obući
kako imati slobodnog vremena i pravilno ga koristiti uživajući u njemu laganini u
svakom slobodnom trenutku.
Takve terapije mogu im
pružiti samo oni koji u slobodnom vremenu već uživaju, dakle stručnjaci, a koji
su veći od Ekipe inih, među kojima prednjače naši vrli znanci Laci i Fuđi, ali
i drugi, koji su svoja znanja pekli kao aktivisti izvozno orijentirane udruge dosežući
svojim uspjesima, kako ste i sami vidjeli, čak do Japana, o čemu svjedoći i
slijedeći zapis o sretno izliječenom vlasniku i direktoru korporacije, koji se
nakon uspješnih tretmana rađe prepušta užitku pjevanja oda zahvalnica terapeutima iz Ekipe Inih nego sastančenju i upravljanju
korporacijom.
No kako izvođenje terapija
ne spada u slobodno vrime, to oni koji slobodna vrimena imaju na pretek, svoj
angažman, kao terapeuta, trebaju obilato naplatiti. Kako je uspjeh terapija
najveći kada je odnos 1:1, tj. jedan bez slobodna vrimena naspram jednog bez
šoldi, to je za izvođenje standardne terapije nad potrebitim dostatno izgubiti
najviše, recimo, 1 sat dnevno, primjerena cijena za terapeuta, za taj
standardni tretman, trebala bi biti oko 1.000 Eura, uključivo PDV (prdež davež i
viku na potrebitog).
Ovakvim pristupom svi bi
profitirali. Svi bi bili sretniji. Oni koji nisu imali vremena sada bi uvidjeli
što znači imati ga, a oni bez novaca došli bi na svoje.
Pitate se kako bi to
funkcioniralo na duže staze. Uvijek jednako i to zato što bi oni bez vremena
stalno pokušavali postati drugačiji, ali malo koji bi to zaista uspio (što im
naravno nikad nitko nebi reka) isto kao što malo tko u odrasloj dobi uspije
bitno promijeniti svoju ćud (Vuk dlaku mijenja, ćud nikada), a oni bez novaca našli
bi pravu mjeru života (Malo zujim, a puno mi meda daju).
Na izloženi način malo po
malo, kao neki ideal, pojavila bi se stalna težnja svita da se svrstaju u
skupinu koja ima i vrimena i šoldi, a koja je danas iznimno rijetka, gotovo kao
uspjesi naše Vlade, koja puno zuji a kreditima med kupuje (po tim kreditima će nas dobro upamtiti potomci) o čemu ste već imali prilike čitati. To stremljenje ka idealu dovelo bi do toga da s
jedne strane terapije nikada ne prestanu, a s druge strane da je sve više onih
koji su se primakli željenom idealu života.
Eto tako zbore iz Ekipe inih, a ja se pitan kako je moguće da ovako dug tekst uspijem napisati, bez da me ometaju?
Dok o tome razmišljam na pamet mi pada jedini razuman odgovor:
Nema komentara:
Objavi komentar