O ovom čoviku šta je umra i nima ga više, šta je ima bidan
sprovod ne zbog sebe nego zbog drugih, puno se govorilo i vako i nako, a tako
je i dan danas. Zato bi tija i sam se osvrnit na njega i njegovo dilo.
Smoje je, kako jedni kažu bija četnik, srbofil,
miloševičevac, jebivjetar, kurbin sin, pizdun, pijanica i kurvar, komunjara i
ko bi dalje tija nabrajat zajeba bi se, jer tomu ne bi bilo kraja.
Po drugima je bija čovik na mistu, pametan frajer, koji vodi
bonvivanski život i koji je sam za sebe reka da mu je najlipše kako mu je i da
ne mari za imat već za bit, pa se baš zato ne mora bojati nizašto, jer će se
za: use nase i podase uvik snać. Volija se zajebavati ufino i družiti se sa "malin" judima jer je i sam takav bija i tija biti. Volija je pisati, puno,
svugdi i uvik (iz ovoga se vidi da i "mali" čovik može i triba pisat, a ne samo
akademici, kako se do tada mislilo, a neki tako misle i nadalje).
I jednima i drugima koji o njemu govoru jedno je zajedničko.
Oni govoru „bija je“ i to je prava istina. On je bija i više ga nema. Kakav je
bija, vaki ili naki, jebe se koga. Nije nas briga ni za vlastite pokojnike jesu
li bili pijančine, jebači, kurbe, ili pizduni, ili pak dobri, vridni, brižni,
pošteni. Važno je samo šta su nam ostavili, šta je iza njih ostalo, možemo li
se ponositi njihovim djelom u našem vremenu ili je ono pizdarija jer je umrlo
prije čovika.
Zato su sve te priče o tome kakav je Smoje bija nevažne,
isprazne i krajnjoj liniji nepristojne, jer se o pokojniku po bontonu treba
govoriti sa pijetetom i najbolje moguće.
Po tome i po količini prodanih knjiga bontona se vidi da u
Hrvatskoj mi niti smo se naučili bontonu, a bome ni moralu.
Prava i poštena ocjena pokojnika je dakle u njegovoj
ostavštini, a šta nam je Smoje ostavija?
Ostavija nan je najlipše sjećanje na hrvatski komadić
Mediterana kakav je nekada bija. Na svit kakvog više nema, ne samo zato šta su
se ljudi prominili, nego zato što se prominilo vrime i uvjeti života. Nema više
laganini, jer od laganinija se ne moredu platiti računi, šta ih država i njeni sateliti svaki dan sve više šalje, nema više ribara ka
šta je bija Šanto Radovniković, nema više ni Hajduka koji je živija na inatu.
Cili jedan svit nan je Smoje ostavija ka na dlanu. Taj njegov svit pun je
detalja, šuga, mirisa, zajebancije ufino i ugrubo, radosti i tuge u njenim
najelementarnijim oblicima, nježnosti, ali i bombi, rašpi, livorvera, kurbinih
sinova, dotura, reakcionara, načelnika, žbira, šjor pučanstva, asti šjor
pučanstvo, kako to lipo zvuči, kontra ovih današnjih jakih interventnih snaga
„palicon ču te“ i novih žbiri iz Preskoka.
Zato dragi moji "mali" judi, kakav sam i sam, radite ono što
volite, nemojte to zapustiti vjerujući da drugi, „veliki“ ljudi to znaju raditi
bolje od vas. Najbolji primjer tomu je baš Smoje zvani Šunje.
Lipi, šešni i dragi moji "malešni" judi bog van!
Nema komentara:
Objavi komentar