NAŠ VELIKI UČITELJ VAKO JE PISA!

Sad mi izlazu prid oči slike ditinjstva, glad, mižerija, bolesti, čimavice, gaštapani, pantagane. Umiralo se od sučije, leva-leva. A po palacima uz Matejušku i Rivu već je bilo bogate gospode koji su suboton prosjacima i onemoćalin ribarima dilili milostinju, a fratri svetoga Frane za siromaje kuvali juvu i davali in fetu kruva.

Svršija san pušku skulu, iša u gimnaziju i upozna i gospodsku dicu koja nisu jemala zakrpljene postole i tašelane gaće, koja su jemala po dvi guvernante, za marendu su jili sendviče od pršuta, jemali su rokete za tenis i jašili ponije. Bilo je među njima i dobri momak, ali isto smo in, kad bi se zakarali, mi siromaji znali vikat: jeba ti pas oca buržuja!Još ka dite ja san živija s bunton moga Veloga Varoša, kojega su zvali i Mala Moskva. Volija san demonštracjune, dizanje barikadi prid našin kaletan, a nas dicu bi radnici zadužili da porazbijemo sve žarulje javne rasvjete. Volija san štrajkove, kazane za štrajkaše. Prvi maja sa crvenin bandiran i crvenin garifulima, kad bi se i radnici i težaci svečano obukli i priteći šetali po Rivi i Pjaci. Bilo je i zabranjeni prvomajski proslava, kad bi izašla i vojska na ulice i postavljala mitraljeze na “zgodna”mista. 

Nisan moga vidit policjote, žandare, soldate, livorvere, pendreke, bajunete na pušku. Odbija me, smrdija mi je i danas mi smrdi ti vonj sile, kože, cokul, čizama, škripa soldatskoga hoda, smrad oružja…I još dok je traja rat u oslobođenome Splitu osnovana je prva visoka škola, pedagoška. Upisa san se i s prvon grupon diplomira hrvatski jezik i povijest. Iša san u Komižu predavat u skuli, čak i ruski, iako nikad nikoga nisan čuja uživo govorit ti jezik. Sa skojen i partijon san se bija rastavija – posla san ji svi u kurac kad su mi predložili jedan zadatak koji je za mene bija nečastan.

– Još od sridnje skule ja san želija bit novinar, proganjala me ta misal, ali s obziron na ono “slanje svega u kurac”, u “Slobodnu Dalmaciju” me nisu tili primit niti na provu. Poša san u Zagreb – tamo me nisu tili primit na študije. I onda san se – samo za dišpet – upisa na bogoslovski fakultet, a dobri naš svećenik Mladen Alajbeg napisa mi je za tu priliku odlične karakteristike. Spava san uGundulićevu, dvi balerine primale su me noću, iza ponoći, i to san se penja kroz ponistru, a ujutro pri šest bi me izbacivale. Pra san se u kondut otela “Dubrovnik”.

A kad san doša u Split mater mi je proplakala kad me ugledala – piza san manje od 60 kili. Vratija san se i s potvrdon da san psihopata – prijateji sa študija medicine svitovali su me ča triba govorit na pregledu – i š njon san se moga izvuć iz prosvjete.– U Slobodnu Dalmaciju san se ugura na provu i dobro mi je išlo, ali je ubrzo Oblasni prosvjetni komitet zatražija da se vratin na rad u skulu. Spasija me stari urednik Koršek. 

Reka je: napokon smo dobili novinara koji će novini vridit, a učiteji jema na badile… I od tada san sa “Slobodnom” puno toga proša: i strašno, užasno vrime Informbiroa, kad su novine bile grozne i bilo te stid pogledat ji; i dane kad se počelo napredovat, kad je gradska rubrika koju san pokrenija i u kojoj je radija sadašnji naš ambasador Davorin Rudolf, počela na nešto sličit; i doba kad je, s Joškom Kulušićem, stvoren list evropske kvalitete; i ovo sada kad su me istirali, ali ja – evo – ipak pišen.

Pazi, ja san novinar i humorista, po i po, i kad mogu zajebat sebe, oli Nju, ča često činin, jasno je da neću oprostit ni kraju, ni caru. I triba znat da je humoru sve podložno, ništa nije izuzetak, ni nacije, ni bandire, ni himne, stranke i ideologije, vire, ni sam dragi Bog. Kad ne bi bilo tako, ne bi se moglo pisat. Zamislite, ne moš taknit viru jer vriđaš vjerske osjećaje, ne moš taknit himnu, bandiru, naciju – vriđaš vjerske osjećaje, ne moš taknit himnu, bandiru, naciju – vriđaš patriotske osjećaje, ne moš taknit niti jedan ceh, jer vriđaš mesare, glumce, suce…Ja se držin toga da nema nedodirljivosti, ali mislin da je moj humor blag, ironičan. Bidnome, jadnome, glupome, sitnome čoviku koji se koprca po ovoj baloti zemaljskoj sve ću oprostit. Osim krvološtva. A vlast, vlast zajebajen. Svaku.Nije mi draga nikakva vlast, sama po sebi. Ona je gruba, surova, šaje grube befele, zapovida, priti, moraš to i to, tu i tu, moraš u soldate, pucat, ubijat. Isprid vlasti moran se ispovidat, ko san, ča san, ko mi je bija otac, mater, dida, oklen san, kad san rođen, koje vire, koje nacionalnosti… Teško je čoviku to izdržat, a kamoli volit.

Evo, ako bi se s Vrdoljakon odnosno HRT-on pogodija za honorar, napisa bi puno lipu seriju o tikvanima i zvekanima koji kad dođu na vlast poviruju da su puno pametni judi, enciklopedisti. Tako je sad, takvi su bili oni prije. Trista puti gluplji od mene, ništa nisu znali, a čin bi seli na požicjun nisi ji više smija oslovljavat Jere, Frane, Marko, nego druže Jere, druže Frane, druže Marko. Tribalo ji je čekat na feratu i na aerodrome, klanjat jin se, a oni bi te s visoka pitali: a šta radiš, je li još pišeš pizdarije? Sve su u čas naučili, i Marxa, i Kensa, i Hegela, cilu istoriju svita, i medicinu i politiku, privredu i poljoprivredu. Sam čovik – cila enciklopedija. 

Popija svu pamet svita. I šta ćeš s njima nego se zajebavat.– Baš ta sirovina je dušu dala za okrenit pilu; za tu humorističnu tehniku upravo njima san zahvalan. A i koga bi ja zajebava nego nji, nego naše. Neću valjda zajebavat inglešku krajicu, ča je meni ingleška krajica.– Prvo, ja uopće ne duperan grube riči, osim koliko je nužno. Ali, naravno, ja ne mislin da je, recimo, kurac gruba rič. To je jedna normalna rič, rič na svome mistu. A grube su riči rak, bolest, nasilje, mržnja…Kroz pedeset godin novinarenja ispisa san cilu bibjoteku, i ka šta ne mogu bez vina i duvana, ne mogu bez makinjete. Ako ne napišen bar dvi kartice na dan ja san bolestan, a ako san bolestan, čin seden za makinjetu ništa ne ćutin, ništa me ne boli, sve zaboravin.

– Bit će van možda morbidno, ali je istina i provajte me razumit: kad san još bija mladi novinar, uz mizu na kojoj je leža moj mrtvi otac proveja san noć pišući za novine. Mora san iz drugi novina napravit niku kompilaciju o neredima u Španjolskoj… Ako postoji drugi svit, i tamo će novinara čekat makinjeta. Ja ću se javjat s neba oli iz pakla, jebe me se, glavno da se javjan. I ako je nebo demokracija, a pakal socijalizam, potpuno mi je svejedno di će me sveti Petar bacit. Čak pri u pakal, sigurno je tamo više interesantnoga svita za činit intervjue i reportaže.Kroz ovu tridesetak godina novinarstva jema bit da sam posta škriboman. 

Kad ne pišen pet-šest dan, onda ćutin da mi ništo fali. Tužno mi je vidit stol sa makinjon i neispisanon karton po kojima pada prašina. Pari ka da san već umra. I postajen nervožast, zapravo bolestan. I onda moran sest za makinju, i čin zašuškadu slova, omar je lakše, boje. 

Ja jeman i svoju definiciju čovika: ČOVIK JE JEDINA BEŠTIJA KOJA PIŠE.Nije istina da je čovik jedina beštija koja misli. I druge beštije mislidu, a one najpametnije (dupini, pasi, šimje) jemadu svoju logiku mišljenja, donosidu i zaključke, jemadu asocijacije. 

Beštije se mogu smijat, mogu plakat, moredu se bavit umjetnošću. Ko piva boje od slavuja? Beštije moredu i balat. Vidija san od nji prave balete. Moredu i glumit ka u Hudožestveni teatar. Moredu se bavit arhitekturom i likovnim umjetnostima. Ča je gnjizdo nego skulptura, a čele i mravi su arhitekti, građevinari, urbanisti. Ali samo čovik piše.

ODA VELIKANU I UČITELJU (u nedostatku važnijih političkih zbivanja u ovoj bidnoj i napaćenoj domovini, koja je na 1. mjesto došla kao zemlja u kojoj narod trpi sve veće namete da bi se ostvarilo blagostanje za politričare i uhljebe)

Da Vas prisjetimo na našeg veleučitelja i jedino svitlo našeg politričkog života, Ekipa Inih sa Ovoga Svita prenosi Vam Šunjin tekst iz 1993. (sličice smo mi dodali pa ko će se idit neka ga):

"FERATA ZA BLAGOSTANJE

Zalipija san nos uz televiziju i guštan. Beskrajno guštan. Ne pada mi na pamet izać iz kuće. Di ću kad jeman doma zabave na pritek?

Lipo sidin doma, užgen televizor i prid menon defiliraju duzine kandidati za županijski sabor. Sve učen, pametan svit od kojega moš svašta čut i naučit. Istina je, jema ji koji i perkusataju, puca jin svaka i malo složena rečenica pa kotrljaju, rastižu, potižu, gube i traže riči, očito da nisu jemali prilike za javne slobodne istupe, još nosidu opterećenja iz vrimena jednoumja ali ipak i ispod te kore probijaju friške, slobodne spasonosne riči.

Svi judi – pametni!

Zapravo san i zadivjen koliko u nas jema pametnoga svita koji zna sve, koji sve more rišit. I to u svima strankan.

Lako li je Ervaskoj kad jema ovake pametne jude! 

Svi bidu ka od šale rišili probleme izbjeglica i prognanika. Vratili bi ji u njijova mista, u još boje kuće, dali bi jin bespovratne kredite, stvorili jin još boje uvjete života. Rat bi završili i mir uspostavili u kvarat od ure. Dakako svi bi zbrinuli na prvo misto dicu i famije domobrani pali u domovinskome ratu, svi bi smista zaposlili vojnike koji se vraćaju sa bojišti. Ne samo to, nego bi lako rišili pitanje nezaposlenosti.

Ako ne bi sad, onda kad će?

Još je puno mladosti na bojištima, a zemju triba obnavjat, gradit ceste, mostove, željezničke pruge, srušena sela i gradove. Ako sad nima posla, onda i k vragu nikad ga neće ni bit. Svi kandidati smanjili bi poreze i dažbine, digli plaće, dakako kad bi oni bili izabrani vratili bi narodu staru štednju i izjednačili je s novon, stvorili bidu socijalnu državu, davali bi bolesnicima mukte dekote, učenicima i študentima mukte školovanje. Pravnu državu i demokraciju ne triba ni spominjat.

Slušajući ji pari mi se da čujen moga pokojnoga prijateja staroga ribara Šanta koji je govorija kako bi on da je kraj usrićija cili narod, štampava bi pineze i dilija narodu, neka svak ji, pije i gušta boga svoga.

I kad bi svak jema koliko oće, nikor ne bi iša ni u štrajk ni u demonštracije a nekmoli poć u rat! Šanto je bija ribar, nepismen ali jema i ekonomisti i financijski doturi koji su pobornici Šantove ricete. I sve stranke znaju sve, nima za nji problema, osin za stranku koja je na vlasti. Dakako, i ona je sve znala dok nije došla na vlast ali čin je zasila, možjani su već drukčije radili.

Nikad daje od Evrope

Za bit pametan mora se bit u oporbi i borit se za vlast.

A kad bi vlast osvojija, onda ti pamet više ne triba. Ča će ti pamet kad je sve u tvojin rukan i vojska i policija i banke i štamparije i sud i zakoni i naredbe.

Drago mi je slušat izborna obećanja naši stranki.

HDZ jema uvik najlipše izborne slogane.

Za prošle izbore obećala je narodu Put u blagostanje.

Onda kad je to obećano prosječna plaća bila je stoiosandeset maraka, sad je sto i deset.

Po putu u blagostanje nestalo je, ispalo je 70 marak! Lako je šta se danas troši puno manje mesa, voća, povrća, mlika ali troši se i četrdeset posto manje kruva nego kad je počeja put u blagostanje. 

Ko je ikad moga promislit da ćemo bit i kruva žejni. 

A svit da će se dizat u četiri bota noću i vatat filu za crni jeftini kruv. 

A di je obećana Evropa? Nikad, nikad nismo bili daje od nje! Čuju se nove predizborne parole, još žešća obećanja.

ŽIVOT U BILO KOJEMU DIJELU ŽUPANIJE MORA POSTAT PRIVLAČAN!Sve naše muke će svršit. Još malo i život će bit ne samo bogat nego i privlačan, idiličan.

Neće letit kuće u ariju, ni tonobili, neće bit mita i korupcije, ni terorizma, dosta je glasat za našu stvar i spasili smo se. 

Fala bogu da ni ja neću ostat na zadnjoj jebenoj krvavoj štaciji, uskočit ću u vlak blagostanja koji će me odvest u privlačnu zemju.

Još samo malo...

Samo nemojte nas jopet zajebat pa nas iz vlaka izbacit u pustaru di ćemo vikat: KRUVA I RADA!

Da mi je znat koliko će dugo putovat ti vlak blagostanja koji nas vodi u privlačnu zemju. U jednu našu kulturnu odnosno naučnu inštituciju svi zaposleni su doturi nauka.

A po radnoga vrimena diretur stoji u fermu isprid zahoda. Vata lupeže.

Lupeži ametice haraju. Svaki dan. A kredu kartu od konduta!

Bidan lav u zoološkome vrtlu na Marjanu. Mi na putu u blagostanje a on jadan krepa od gladi. Druge beštije tigre, leoparde (ča smo već jemali) pribacili smo u Zagreb jer in je pritila sudbina lava.

Pri sedandeset godin kad je otvoren muzej na Marjanu Split je bija mali gradić težaka i ribara. I moga je ranit ti par beštij. 

I sedandeset godin i je ranija. 

Danas nima okle. Ko će dat za meso a nima ni za kruv?

A Zagreb je metropola, u Zagreb će se uvik ča nać da dalmatinski lavi i leopardi mogu ča prigrist.

Biračima je lako!

A po ulican sve je više pas-lutalic. Čak i rasni gospodski pasi koje su gospodari napustili jer ji ne moredu ranit.

Jema bit da se ferata koja će nas odvest u blagostanje još nije uputila. Bit će da se još sastavja, kompletira cila duga kompozicija. 

I dok uvati forcu gre malo curik. Već smo se vratili otprilike di smo bili za vrime I svjetskog rata. Ali kad posli ovi izbori krenemo, kad se zalaufamo, šibat ćemo brzo, priskakat štacije i za čas stić u obećanu zemju. Ne kruva i rada nego bit će i mesa za jude i beštije.

Evo sad ćedu kandidati govorit. Gren užgat televiziju, ne bi tija da mi ča uteče!!

Biračima je lako. 

Ne triba jin se ni sekundu mislit za koga glasat. Svi su pametni, svi su pošteni, svi znaju sve i svi će sve naše probleme i muke lako rišit.

Za koga glasa da glasa ne moš falit! Svi će nas odvest tačno onamo di miritamo bit!"

MILJENKO SMOJE

VJERODOSTOJNOST NOVOG SVJETSKOG PORETKA I NJEGOVIH PRESUDA

Dok rojalistički četnički pokret buja, novi međunarodni poredak umjesto da odbije sukcesivni pristup povijesnog revizionizma u vidu političkog sudovanja, upušta se u sramotnu političku konstrukciju ne vodeći računa ni o pravdi ni o pravičnosti, što je po mišljenju Ekipe Inih bijelodano iz slijedećeg:

Da bi se u svijetu, u kojemu „osuda genocida ne zastarijeva“, stvorio osjećaj sigurnosti pravde i pravičnosti, bilo je potrebno, a i sada nije kasno, umjesto selektivnog pristupa suđenjima, suđenje započeti od početka genocidnog djelovanja u Ovom Svitu, na primjer od činjenica:

O zločinima koje su počinili britanski, španjolski, nizozemski, portugalski, francuski i ostali kolonizatori nad domorocima svojih kolonija u Americi, podsaharskoj Africi, Australaziji i Oceaniji, a koji čine uvjerljivo najveći genocid u povijesti čovječanstva sa stotinama milijuna žrtava. Uslijed djelovanja europskih osvajača domorodačko stanovništvo posve je istrijebljeno u Antigvi i Barbudi, Barbadosu, Bahamima, Kubi, Dominiki, Dominikanskoj Republici, Grenadi, Haitiju, Jamajci, Svetom Kristoforu i Nevisu, Svetoj Luciji, Svetom Vincentu i Grenadiniju, Urugvaju, Patagoniji, Ognjenoj zemlji i Tasmaniji. Izumrlo je 108 južnoameričkih jezika, 103 sjevernoamerička, 10 srednjoameričkih i karipskih, par desetaka uto-astečkih, tri indonezijska, deseci australskih itd., 

a potom i od:

Genocida izvršenog nad Indijancima udruženim zločinačkim pothvatom svake od strana koje su tamo stupile nogom počevši od Španjolaca, pa do Francuza i Engleza.

„U prve dvije godine od dolaska Španjolaca ubijeno je oko 200.000 Indijanaca, tvrdi Zinn i citira Bartolomea de las Casasa, mladog svećenika koji se iskrcao s Kolumbom: “Muževi su umirali u rudnicima, žene su umirale na poslu, a djeca od nedostatka mlijeka. Vrlo je brzo ta zemlja, koja je bila tako sjajna, tako moćna i plodna, bila depopulirana. Na svoje sam oči vidio te postupke koji su toliko strani ljudskoj naravi, a ja sada dršćem dok ovo pišem…”

Genocida koji su izvršili pripadnici svećenstva nad ženama i svim onim koji im nisu bili istomišljenici u doba Inkvizicije.

Genocida nad Japanskim civilima u Nagasakiju i Hirošimi, izvršenog udruženim zločinačkim pothvatom od strane vlade i establišmenta Sjedinjenih američkih država. 

Genocida koji su izvršili pripadnici engleske aristokracije udruženim zločinačkim pothvatom nad Indijcima i Crncima u doba Engleskog imperijalizma i kolonijalizma.

„Indijski pisac i povjesničar, Amaresh Misra iz Bombaja, kaže da su u Britanci od 10. svibnja 1857. Kada je u gradu Meerutu izbio je veliki ustanak hinduističkog i muslimanskog stanovništva protiv britanskih vlastodržaca, ratnim pohodima za gušenje ustanka, koji su potrajali nekoliko godina, pobili blizu 10 milijuna ljudi! To je najveći genocid u povijesti čovječanstva! kaže Misra.“

Ustanak Mau Mau bio je vojni sukob u tada britanskoj koloniji Keniji. S jedne strane bili su lokalni pobunjenici (među njima i Britanci koji su živjeli u Keniji), a s druge strane britanska vojska. Pobjedu je odnijela Britanska vojska, pritom pobivši između 20.000 i 100.000 ljudi. U ovom slučaju dokazano je sudskom presudom krivnja Engleske za silovanja i mučenja. Nagodbom Engleska je izbjegla bjelodanu presudu da je izvršen genocid.

Ekipa Inih sa Ovoga Svita,  baš kao što nekad Tito nije priznavao sud klasnog neprijatelja već samo sud svoje partije, ne priznaje sud novog svjetskog poretka, formiranog od onih koji su kroz povijest učinili najveće genocide, već priznaje samo onaj sud država koje su se izbavile iz zagrljaja tuđinske hegemonije borbom za svoju slobodu, samostalnost i suverenost čuvajući pri tom ognjišta svojih predaka. 

Kako je Ekipa Inih realna u procjeni da do suđenja i presuda u navedenim slučajevima, ali i u mnogim drugim koje nismo ovaj put naveli, neće doći na razini globalnog sudovanja, odlučna je u vlastitu aranžmanu osnovati sud na Ovom Svitu, te suđenje povjeriti meritornim članovima iz svojih redova, kako bi pravda na kraju ipak bila dočekana.

Da dobijete barem mali uvid u strahote genocida koje smo prethodno naveli ovom tekstu pridružujemo fotografije kao potresna svjedočanstava nikad službeno osuđenih nedjela (političke isprike za učinjeno se ni na koji način ne mogu uvažiti kao argument za nesuđenje): 

 Genocid srpske vojske u Srebrenici:

Genocid engleskih kolonijalista u Indiji:

Genocid engleskih kolonijalista u Americi:

itd. itd.

Ekipa Inih je doznala da je Žalbeno vijeće nikad neće moći potvrditi zaključke Raspravnog vijeća, jer ih ono nikada neće donijeti na način da kaže da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Srbije, uključujući predsjednika Slobodana Miloševića, ministra obrane Veljka Kadijevića i načelnika obavještajne uprave Branka Krgu, dijelili zločinački cilj da etnički očiste hrvate sa područja tzv srpske krajine i doprinijeli ostvarivanju tog cilja.

Tužiteljstvo nikada neće smatrati i pozivati odgovorne dužnosnike da promiču "prihvaćanje tih činjenica kao osnove za pomirenje".

Tužiteljstvo nikada neće kazati da "veći broj visoko i srednje rangiranih dužnosnika i zapovjednika još uvijek mora biti priveden pravdi za te zločine".

"Mnogi od njih dostupni su srpskom pravosuđu", tužiteljstvo neće nikada napisati i ne očekuje da Državno odvjetništvo Republike Srbije "hitno procesuira te slučajeve".

Zbog čega je ovo sve rečeno? Zato što još nije kasno barem djelomično pomoći potomcima onih nad kojima je izvršen genocid. Ta pomoć treba biti da se potomci onih koji su izvršili genocid javno dobrovoljno ili pod prijetnjom suđenja za zataškavanje posljedica genocida, odreknu svega što je proisteklo iz otimačine i pljačke izvršene u genocidu. Isto vrijedi i za države za koje se utvrdi da su poticale na genocid na bilo koji način.

DA LI JE VLADA PREPOZNALA TRENUTAK I STVORILA DO SADA NEVIĐENO POVOLJNU KLIMU ZA PODUZETNIKE ILI JE IZGLEDNIJE DA ĆE SLAVNI MEŠETAR NA IZLET U REMETINAC

U ovoj knjizi:

 o tome nećete naći ni riječ, pa ćemo Vam mi u kratko sve lipo objasniti

Očekujemo da će napokon u Hrvatskoj započeti život i poslovanje najbogatiji poduzetnici, kao što su to: Bill Gates, Amancio Ortega, Warren Buffett, Carlos Slim Helu, Jeff Bezos, Mark Zuckerberg, Larry Ellison, Michael Bloomberg, Charles Koch, David Koch, Liliane Bettencourt, Larry Page, Sergey Brin, Bernard Arnault, Jim Walton, Alice Walton, S. Robson Walton, Jianlin Wang, Jorge Paulo Lemann, Ka-shing Li, tj.  najbogatiji ljudi na kugli zemaljskoj. Zajedno imaju 782,0 milijardi dolara. Oni će se u novoj klimi prilagođenoj poduzetnicima uz sve njene blagodati osloboditi one najgore pošasti koja ih prati, a to je stres.

Kod nas oni će biti po tom pitanju apsolutno mirni, rekli bi smo u terapeutskom okruženju. Tu su predivni nacionalni parkovi, šume, rijeke, jezera, bicikliranje, rafting i sl. Taj mir i uživanje u ljepotama će im omogućiti klima prilagođena poduzetnicima, tako da se mogu osjećati savršeno.

Da ne bi sve ostalo na riječima vlada se pobrinula da im zorno dočara sve blagodati takvog okruženja na primjeru slavnog mešetara i njegove posrnule tvrtke Agrokor, iz koje je, prema još neprovjerenim podacima, u zadnjih šest godina, na ime dividende, kao vlasnik 90% tvrtke, u džepario oko 100 milijuna eura, a iz prethodne četvrtine stoljeća tko zna koliko. U toj lovi slavna obitelj se nada uživati, nakon što je, na vladinu zamolbu, u vidu zakona lex Agrokor, poklonila 1,5 milijardu eura dugova te tvrtke hrvatskom narodu, koji je i onako ušaltan živjeti s dugovima. Dužni smo naime 59 milijardi eura, pa nam 1,5 milijarda eura, više ili manje, ne znači ništa.

Nećemo ni osjetiti da su nam ih zabili uz postojeći dug. Šta je to uostalom spram inovativnog pristupa stvaranju povoljne klime za najbogatije svjetske poduzetnike. Ako bi oni svi došli kod nas, pa posrnuli, mi bi smo tek tada osjetili neopisivo olakšanje više razine dužničkog ropstva, do koje je malo tko došao, jer bi se od nas tada potraživalo 842,5 milijardi eura, a mi bi smo mogli biti savršeno mirni, jer bi i nama i bjelosvjetskim novčarskim hohštaplerima bilo jasno da se ta suma ne može vratiti, te da se za taj iznos na ovim područjima, koji su Hrvati naselili od stoljeća sedmog, više nema što uzeti.

Slavna obitelj, nakon što je dugove svečano, sukladno zakonu, predala hrvatskom narodu, kako saznajemo, neće otići trošiti, bogatstvo koje im je preostalo, po bjelosvjetskim poreznim oazama, već računa ostati u Hrvatskoj trošeći kapom i šakom, pa će time hrvatski narod, na osnovu te potrošnje, dobar dio poklonjenog mu duga, moći vratiti bjelosvjetskim hohštaplerima.

Evo kako upravo saznajemo, sad već, našem Agrokoru, a ne više slavne obitelji, pet domaćih banaka odobriti će kredit od samo 80 milijuna eura za isplatu dobavljača za novu robu i dio starog duga. Podsjetimo, dosad je najavljeno da će odobriti kredit od 150 milijuna eura koliko je nužno za normalno poslovanje. Strani kreditori, čini se, ne žele zasad sudjelovati u tom aranžmanu, pa evo sudjelujemo mi porezni obveznici, naravno dobre volje tj. dobrovoljno i zakonom utemeljeno. Uz to jedva čekamo da navale i ostali milijarderi sa svojim posrnulim tvrtkama u dubiozama, kako bi smo preuzeli i njihove koncerne, te što prije sustigli prethodno navedenu cifru duga od 842,5 milijardi eura i spokojno odahnuli, prije nego odlučno ispružimo ruku prvom koji naiđe ne bi li nam udijelio bilo kakvu milostinju.

A slavna obitelj će nastaviti uživati u plodovima onog što su od naših usta odvojili za svoje sretne dane, dane, za koje su očekivanja da budu bez rada i s puno luksuza.

Ako mislite da će to biti u Remetincu grdno se varate, premda je smišljenom akcijom dizanja izrazito nepovoljnih kredita, kako bi na kraju godina ubrao 90% dividende za sebe, te Vladinim preuzimanjem njegove firme u dubiozi, svakako zaslužio da mu se to, što će njegove dugove platiti građani ove napaćene zemlje, obije o glavu tako da mu zaplijene svu imovinu na ovom svitu, te da ga se po kratkom postupku uz prikladnu pratnju uputi na izlet do Remetinca.

One koji su u naše ime preuzeli dugove posrnule nemani molimo, da ubuduće to čine isključivo u svoje osobno ime i za svoj račun, izuzev ako li se svekoliko većinsko pučanstvo na referendumu ne izjasni spremnim prihvatiti ih na svoj grbaču.

Nek ste sritni, zdrava tila i pameti, a duha vesela!     

SJEĆANJA NA BOŽIĆ IZ PERA NEVIRNIKA PRED BLAGDANSKO OZRAČJE ILI OPET SMOJE O DUŠI DALMATINSKOJ

"Kako i zašto san se ja, koji san u ditinjstvu još izgubija našu svetu viru, kako san se ja zalipija za Badnji dan?":

"Od ciloga kalendara najdraža su mi tri datuma - tri za me velike i mile fešte - Prvi maja, sveti Duje i Badnji dan. Najlipši su bili Prvi maja moga ditinjstva, i to kad bi fešta bila zabranjena, stizala su u Split pojačanja policije i đendari, na kontrolna mista postavjali bi se i gevermašine i vojska bi znala izać na ulice sa bajoneton na pušku a radnici u veštite, sa crvenin kularinon isto su se okupjali na Rivu. A di su povorke, crvene bandire, pisma "u divjaka luk i strela, želježnica selo i grad...", pa parola kruva i rada - pa onda u prirodu zavrtit janjca na ražanj...

U socijalizmu kad je svak mora odit u povorku, Prvi maja je izgubija svaki šušt i gušt. Svetoga Duju ne triba ni spominjat. Fjera nad fjeran, na svitu nije bilo take. Ali kako i zašto san se ja, koji san u ditinjstvu još izgubija našu svetu viru, kako san se ja zalipija za Badnji dan? Čin počne jesen, ja omar računan koliko je još dan do Badnjega dana. Pri desetak godin u Zagrebu smo snimali Velo misto i mora san cilu zimu gori ostat. Pisa san u foje kako ću gori učinit svece i dočekat Novu i lipo ću sa otelske ponistre gledat kako snig pada po Tuškancu, ali bakalarski štimung dopra je do moje sobe, ćutija san vonj bakalara i prvon feraton uteka san doma. U otelu san ostavija i kufer i makinjetu i libre koje san donija i nove koje san u antikvarijat kupija.

"Bilo je i u Zagreb bakalara, jili smo ga i u restoran "Korčula" i u gostionicu "Pula" ali nije to to. Nije isto bakalar u Split i bakalar u Zagreb! U ferati san razmišlja ča to jema u tome šporkome bakalaru pa me tako vuče i pritiže? Poludija bi da na Badnji dan ne izin pijatić bakalara. Samo su me jedne godine zajebali komuništi, kad su kurbini sinovi, povukli bakalar, sakrili ga i pustili u prodaju tek za novu godinu. Koje su oni narodu dišpete činili, na muke ga stavjali? Kud ćeš surovijega dišpeta i gore torture nego prid Badnji dan sakrit bakalar? A sićan se kad su omar posli rata študentima u menzan na Badnji dan davali mesa koliko oćeš? I otad ja san se zakleja da mi nikad, nikad na Badnji dan neće uzmanjkat bakalar. Uvik mi je bar jedan bija u kući. I ne bi ga izija, dok ne bi dobavija drugoga. Uvik je jedan bakalar u kuću čeka Badnji dan. A onda je dotur Žagar u Trstu preuzeja obavezu da mene i pokojnoga mi prijateja Šanta opskrbljava bakalaron. I tek kad mi je nikidan stiga iz Trsta bakalar, izija san oni koji je čeka. I kad bi u Splitu nestalo bakalara, ko god me poznaje, svak je od mene tražija da mu dan bar desetak deki. Svojta, susidi, prijateji, svi bi bakalar tražili.

- A ko će mi dat bakalara?

- Bija si u Trst.

- Ali kad san bija, pri dva miseca.

- Bit će tebi osta koji bakalarić?

Javjali bi se i oni koji su u Trst bili posli mene. Jidija bi se:

- A ča niste kupili bakalara kad ste bili vanka?

- Jesmo kupili smo.

- I di van je?

- Bome izili!

- Vraga proždrli, mogli ste ga čuvat ka i ja.

Botu san se smilova starome prijateju i od svoga mu odnija deboto polak. Poludija je.

- Pa je li dilo ovo čoviku donit? Repicu! Pari repica od zelembača.

Kad god razmišljan o bakalaru vidin kužinu naše stare kuće u Velome Varošu i za stolon sve moje pokojnike - mater, oca, tetu Tonu. Za obid je uvik bija bakalar a za večeru slana srdela, kavol na uje, frigana anguja i mali barbuni. I kad san posli jema pinez, kad san moga jist velike barbune, želija san take iste male. Kavol mi ni drag, anguja pogotovo, ali te večeri ja san slako i kavol i anguju jija. Zaželin lipo blagovat sa velikon kandelon nasrid stola zabodenon u šenicu i poza večere pit vino i vodit lipe, šesne, pametne razgovore. Kad je bija u veliku modu dobri papa Đovani, moja teta je pitala:

- Bože moj, da mi je znat ča Đovani najviše voli jist?

- Bakalara, lud je za bakalaron - izmislija san ti čas.

- E pizda je Đovani, ne zna on ča je lipo.

I ja bi falija dobroga papu koji svima radnicima kad mu dojdu u vrtal radit da po litru vina po obroku. I to vina iz svoga podruma. Teti bi i suze potekle.

- Dobroga li čovika, Gospe moja!

A ča je najsmišnije ta moja teta bila je, kako je ona govorila, žestoka komuništovica.

Za Badnji dan mora bit i pravo vrime. Ne smi bit bilo kakvo vrime. Ako je vedro, sija sunce, svitlost smeta, oči suzidu, onda ništa ne vridi. Sve mi prisede. Ti dan i sutradan isto, nebo mora bit sivo, oblačno meko i judi da govoridu: ovo je vrime od sniga, zove snig priko mora.

I sad ja i ona izimo pijatić bakalara, popijemo botiljicu crnoga i srce ti je puno. I suze teču od milinja. I za vrime najžešćega mraka zna san telefonski zvat druga Baju. Oćeš li kompanjo da ti pošajen bakalara?

- A ča ti šjora pizdo misliš da ga u mene nima. Ajde dojdi, još koga dovedi. Jema ga dva bronzina.

- A fritul?

- Evo ji, još ji friga. Trči dok su teple!

Pri večere zna san sa pokojnin likaron Vidovićen, sinon velikog slikara, prošetat kaletan Veloga Varoša. Iz svake kuće dopira je miris bakalara, uz ponistre vidili su se bori, u potleušican na stole bile tavaje. Svuda su se frigale fritule. On bi sta.

- Čujete li? Nije jon dobro uje. Malo je upaljeno. A nima gore stvari i za bakalar i za fritule od upaljenoga uja. Sve će in bidnima progorčat.

ČA MI SE RUTAJE

Pri, u staro vrime, bakalar se jija priko cile godine. Tek je zanji decenij on posta skupa gospodska spiza. Pri drugog svjetskoga rata na peškariji si svaki dan moga kupit već namočeni i istučeni bakalar. Prodava se ka i svaka druga riba. Čak i po butigan se od petka kupova namočeni bakalar. I ja mislin da ga se nidir na svitu nije jilo više nego u Dalmaciji. Jila ga je cila Dalmacija, i boduli i Vlaji. Kad san bižingava po starin librima naša san jedan puno lipi, dragocjeni podatak. Tamo, daleke godine Gospodnje 1910. zastupnici u Dalmatinskome saboru u Zadru predlagali su da se u Dalmaciji formira posebna parabrodarska kompanija koja će se bavit direktnin uvozon bakalara iz Norveške. A onda su pisali ne bakalar nego bakaljar. I posebni vapor su za tu svrhu planirali kupit. Morete zamislit koliko je gladna Dalmacija gucala tega bakalara!

I otad pisma: Ča mi se rutaje / Ji san bakalara / Ča mi se rutaje, Bakalar na uje!

I još onda za vrime Auštrije, vas škart, sva bofl roba koja se uvozila iz Trsta zvala se "bakalar za Dalmaciju". Čak je i jedna kazališna družina iz Zagreba kad je gostovala u Split (a predstave su jon bile slabo opremljene) napadnuta u novine pod naslovom "Bakalar za Dalmaciju". A znate li da je ona ispočetka, pri godin, znala na me vikat kad bi se ruta poza bakalara. Ona nije ni znala da je to najveći kompliment domaćici. A moja pokojna mater bila bi sritna. Rekla bi: Ola ča si se lipo ruta! Slako si izija. Guštala san te gledat kako jiš! A ča ću riči trošit? Ovi današnji nesriknji svit, ne zna ništa. Ni o čemu pojma nima.

BLAGO SIROMAJIMA

I evo nan je doša Badnji dan. I vrime ugodilo. Metereolozi su najavili orkansko jugo ali srićon su falili, mirno je, tijo, fino, meko oblačno. I sve je na svoje misto - kako Bog zapovida. Ne znan je li se u istoriju grada ikad izilo ovoliko bakalara. Svaka kuća skuvala je bakalar. Za siromaje koji nimadu pinez bakalar se dili po restoranima. I neka ko još dojde prigovarat da ova naša nova država ne vodi konta o siromajima.

A bakalar se sirotinji dili i to ne na kazan nego ji kamarjeri ka gospodu služidu. Ne znan ča je sa vinon. Bakalar mora plivat u vinu. Ako in bar po litre po glavi ne daju, sve će sirotinji progorčat.

Da je najžešća magla, noćina, crna tmica, da ni jedna letrika ne gori, da ni jedna lanterna ne radi lako bi bilo pronać Split. Po vonju od bakalara. Danas je Badnji dan, čeka me bakalar za obid i večeru, a već san ga štuf. Susida mi je uranila, skuvala ga je jučer jer da danas neće jemat vrimena i donila me duboki pijat. Polak san ga izija za obid, polak za večeru a sad me toka opet sve iznova. A umoran san, noge i ruke me od truda bolidu. Četiri puta san pod tereton učinija po osandeset skal. Nosija san iz butige vino i mineralnu vodu. Prijateji mi dolazidu na obid i večeru i ne smi falit. Nikor u moju kuću ne smi ostat žedan.

Asti boga! Evo se jopet vraća jedna socijalistička situacija. U osan uri ujutru bija san u butigu a kruva nima. Tražija san još u dvi butige. Nima, nestalo, razgrabili su ga. A dva dana će butige bit zatvorene - za Božić i sv. Stipana. Misto trkat i tražit po gradu, telefonira san prijatejima: svak neka donese za se kruv.

A znate li štioci, da još jema po Splitu žen koje ne znadu pripremit bakalar? Domaćica, a bakalar ne zna skuvat! A eto ne zna! Gospe moja, koja je to injoranca, nebriga, podcjenjivanje muža, famije... Prijateju, koji jema ti slučaj, otvoreno san reka:

- A šta čekaš, šta se ne rastaviš?

- Pa za to?

- E, za to!

Da te privari moš jon oprostit, ali ako brujet ne zna učinit ako ne zna fritule pofrigat ni kroštule a šta jemaš čekat. Oli je šupiraj nazad u matere, pa neka se vrati kad nauči. I ja mislin da nima pametnoga suca koji ti u parnici za razvod braka ne bi da prav.

Ona je došla sa pazara i pripovida mi da jema svega. Ma baš svega, isto ka u mirno vrime. Jema pršuti, pancete, suđuki, kobasic, krvavic, pečenice, pulastri, tuk, pivac... A došla je deboto prazni ruk, samo sa bokun janjčića u kartol.

- Mogla si bar jednu tučicu kupit.

- Nima mali. Jema veli od deset - petnajst kili.

- A kako ji nosidu? Je li u karijoli oli na kosti?

Sitija san se! U Srbiji je glad, na televiziju san gleda kako ni u Novi Sad nima kruva. I sad kad je božićnje primirje, kad ne pucadu kaluni, naše dušmane najučinkovitije ćemo bombardirat kad bi ji se obasulo sa kartolinan i fotografijan naši pazari i tržnica punima svake gracje božje. Neka jin gre voda na justa, neka skroz popizdidu.

I BOGU SE ZGADILO

Sveta noć nije mirna ni tiha. Najpri je pridvečer zapuvalo jugo pa bacilo na lebićadu. Urla vanka vitar i nabrekla mi vrata, koja od sobe vodu na teracu, svaki čas rastvara. Zaludu se borin. Čin ji zatvorin udarci lebićade ji rastvaraju. A lani i je marangun popravija. A kad je ferma vitar, počeli su triskat gromi, nebo se rastvorilo. Bidan svit koji se sprema na ponoćku. Ko je iša po takome povodnju svi bi mu griji morali bit oprošteni.

Puna me sinoć bila kuća svita, došlo je više gostiju nego jeman katrigi. Blagovali smo, ćakulali, pivali, televizor nismo ni otvarali. I tek ujutru slušan talijanske visti. Kaluni, ofenzive, bombardiranja, mrtvi, ranjeni... Nu ti boga a di se to sad tuču jer u nas je božićno primirje? Bosna, Sarajevo, Mostar. Ajme Gospe, onda je ovo u nas. Primirje nije trajalo njanci minut, njanci sekundu. I na sveti dan kojemo se gore no ikad. Slaje no ikad. Koja je ovo štirpa svita! Molimo se za mir, klecamo, na kolina padamo, tučemo čelon o mramor, molimo skrušeno, zazivjemo Boga, Isukrsta, Divicu Mariju, poglavari nan i primirje dogovore i cili svit je malo odanuja di neće kad je ipak, ipak postignut bar ti napredak, ka znak dobre voje.

Bog će se smilovat, Bog će nan svima pamet prosvitlit. Je malo morgen! Jema bit da smo se i Bogu i Alahu zgadili. Diga je Bog ruke od svi nas. Ne vodi konta o nan. Nije ni Bogu lako sa ludin narodima. Nije Bog pristran ne moš ga ničin potkupit, obrlatit, privarit. Nije on na ničijoj strani, ni na našoj, ni na strani naši dušmani. Toliko je otrova i mržnje u nama da bi se cilo nebo zatrovalo. I kako smo se uputili, klat ćemo se do zadnjega. Je li ovo najsuroviji, najkrvaviji Božić u ciloj istoriji krvavog Balkana?

I moj stari pametni kompanjo, moj Šarko, se ove dane izbezumija. Oko kuće se neprestano čuje pucnjava, petarde, tondini, rokete i di koji šaržer. I na svaki pucanj on laje, reži. Jer on bi tija mirno spavat. Interesantno, kad tuču gromi, ne laje. Gromi mu ne smetaju, a je li pukne, omar se jidi, brontulaje, reži, laje. Tija bi reć: koji van je kurac pa i u dane koji su van sveti najžešće pucate!

Opet orkansko jugo. Malo se smirilo pa još žešće navalilo. I vitri su poludili. Nima više meštralići, burini, južini. I oni su se pritvorili u monstrume, u meštralune, buretine i južetine. A pošćeri još nisu donili penšjune. Ni za Božić ni za Novu. Oli državi nije sve isto dat penšjune tri dana pri oli posli? Jema bit da ćedu nan penšjune dilit jušto tako da moremo proslavit pravoslavni Božić i pravoslavnu novu godinu."

Miljenko Smoje (Feral Tribune, 4. siječanj 1994.)

Senzacionalno: EKIPA INIH JEDNOGLASNO PODRŽALA INICIJATIVU ZA OSNIVANJEM NOVE ANTIDRŽAVE. NOVOOSNOVANO DRUŠTVO OBUHVAĆA CILI SVIT I POZNATI SVEMIR A ZOVE SE OVI SVIT

Na tajnovitom sastanku u skrovitim bespućima Lijepe naše zbiljnosti nedaleko od šuma stoljetnih krošnji, a daleko od pogleda javnosti, sastala se Ekipa inih i odlučila podržati inicijativu Jednog Od, koji je osmislio nov, do sada nepoznat, način razvoja međuljudskih odnosa na razini zemaljske balote i nazvao ga OVI SVIT.

Nova antidržava Ovi svit, ima legitimitet i ne mora od nikoga biti priznata, jer obuhvaća sve što na ovoj baloti postoji, dakle iznad nje nema druge.

BITNE UPUTE NADLEŽNIMA

Kako antidržava OVI SVIT želi biti izrazito jeftina, to sve što stanovnicima treba biti će dostupno preko interneta. Sve što tamo nema stanovnici trebaju sami osmisliti ako im zatreba.

Proglašava se ukidanje svih današnji poreza i davanja.

Svi koji su na plaći osiguranoj iz poreza i drugih sredstava prikupljenih od onih koji stvaraju višak vrijednosti, otpuštaju se i upućuju da se priključe u radu onima koji stvaraju višak vrijednosti.

Svi oblici administracije se ukidaju.

Svo oružje jače od puške se ima uništiti.

Sve puške imaju biti podijeljene na način da svakoj obitelji pripadne jedna puška koju moraju držati pod ključem, a ključ čuva obiteljsko viječe punoljetnih, uključivo i žene i za to odgovara užoj zajednici.

Novac se ukida, a uvodi se sustav mijenjanja vlastitog proizvoda za elektronsku protuvrijednost pri prodaji ili zamjeni proizvoda.

Elektronska protuvrijednost je automatizirana sukladno ponudi i potražnji svakog pojedinog artikla i na nju nitko nema utjecaj.

Napomena: sustav je u radnoj provjeri i očekuje se njegova skora implementacija u realnom vremenu.      

PROGRAMSKE ODREDNICE

Tko ima neće mu se dati, a tko nema daće mu se! To se prvenstveno odnosi na duhovne potrebe, ali ako li to ne bude dostatno proširiti će se i na materijalne stvari.

Ako si nesretan, malo pritrpi, nakon kiše stiže sunce. Tu se nema puno za dodati, osim da ima nesretnih koji ne znaju da su u suštini sretni, jer im to niko nije reka.

Ako si gladan premda radiš, uzmimo osam sati, i za tebe ne vrijedi ona ko radi ne boji se gladi, više nemoj raditi to šta si radija.

Dosadašnji oblik organiziranja života na Zemlji podrazumijeva da di si se rodija tu i pripadaš, a ne tamo di bi tija pripadati. Tako ako se rodiš u Prnjavoru ne mo'š biti Englez i sl.. U antidržavi Ovi svit nema više takvih problema. Nije važno di si se rodija, nego di želiš živiti i ko želiš biti. Sve ti je moguće. Ako se rodiš u Bangladešu, svejedno mo'š biti Englez. Moš di oćeš, kad oš i kako ti drago.

Svit koji ne bude tija živit u Ovom svitu, i bude tija vratit nazad dosadašnji sustav državica, poreze, prireze, i ostalu pljačku moći će to učinit, ali u drugom kutku svemira, kada god to poželi, naravno nakon što im to tehnologija dopusti.

No to su sporedne stvari jer će većina ljudi u OVOM SVITU biti sritna.